O nepriznavanju hrvatskog identiteta i sustavnoj negaciji Hrvata na širem novosadskom području
Na stranici Gradske knjižnice u Novom Sadu navedeni su sljedeći (manjinski) narodi: Bunjevci, Židovi, Mađari, Nijemci, Romi, Rusi, Rusini, Slovaci. Gotovo da su sve etničke skupine navedene osim hrvatske, a umjesto toga, tu se nalazi tzv. bunjevački narod za koji stoji ovako: Najveći udarac doživeli su u Vojvodini 1945. godine kada je Josip Broz Tito izdao naredbu da se, kako se god izjašnjavali, moraju potpisivati u zvanične knjige kao Hrvati.
Iako je u Srbiji takva politika kontinuirana, što se očituje i kroz obrazovni sustav (uzmimo samo jedan od primjera poput udžbenika srpskog jezika u osnovnim školama, gdje se navodi da Hrvati srpski nazivaju hrvatskim jezikom) – ovo se može tumačiti kao ponovno negiranje hrvatskog jezika i identiteta i na lokalnoj razini, i to od strane jedne ustanove.
Ovdje nije riječ samo o inzistiranju postojanja bunjevačkog naroda ili bunjevačkog jezika, već o sustavnoj negaciji Hrvata na širem novosadskom području (što podrazumijeva i Petrovaradin, povijesno središte s nekadašnjih 98% Hrvata i rodno mjesto bana Josipa Jelačića Bužimskog, koji se kao povijesni grad, a dio novosadske aglomeracije spominje na stranicama knjižnice, ali tragično – bez ikakva spomena hrvatskog naroda), s obzirom na to da se hrvatsko ime koristi isključivo u kontekstu nekakve „kroatizacije” bunjevačkog življa.
Uzmemo li u obzir sve povijesne, znanstvene činjenice te trenutačnu brojnost Hrvata (prema najnovijem popisu – 2022., bez obzira na kvantitativni pad, treća najbrojnija nacionalna manjina u gradu: nakon Mađara i Slovaka) i to da je upravo Novi Sad najveći i glavni grad Autonomne pokrajine Vojvodine, a hrvatski jezik jedan od (šest) službenih jezika same pokrajine – dolazimo do zaključka da je takvo što nedopustivo!
Jedan od dokaza prisutnosti Hrvata jest i podatak da je na području današnjeg grada postojalo i Hrvatsko selo (njem. Kroatendorf ili mađ. Horvátfalu) koje se pojavljuje na zemljovidu bitke na Vezircu iz 1716. godine.
Pored svega, napomenut ću da su službeni jezici u Novom Sadu: srpski, mađarski, slovački i rusinski.
Posebno zabrinjava situacija na akademskoj razini. Na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, unatoč ustavnim i zakonskim jamstvima prava nacionalnih manjina na očuvanje jezika i obrazovanje, hrvatski jezik i dalje nema ravnopravan tretman u usporedbi s drugim jezicima nacionalnih zajednica. Hrvatski jezik prisutan je samo kroz lektorat koji je pokrenut 2018/2019. godine, ali bez mogućnosti studiranja kroatistike ili postojanja samostalne katedre, kakve odavno imaju mađarski, slovački, rusinski i rumunjski jezik.
Članak 24. statuta AP Vojvodine nalaže: Pored srpskog jezika i ćiriličkog pisma, u tijelima AP Vojvodine u ravnopravnoj službenoj uporabi su i mađarski, slovački, hrvatski, rumunjski i rusinski jezik i njihova pisma, sukladno zakonu.
U okviru svojih nadležnosti tijela AP Vojvodine poduzimaju mjere u cilju dosljednog ostvarivanja zakonom uređene službene uporabe jezika i pisama nacionalnih manjina – nacionalnih zajednica.
Nepriznavanje hrvatskog identiteta u ustanovi koja nosi ime ‘gradska’ u multikonfesionalnom gradu kao što je to Novi Sad, gradu koji je ujedno i ‘srpska Atena’ (srp. Atina), ne šteti samo Hrvatima i hrvatskoj zajednici, već i ugledu samoga Novog Sada kao srednjoeuropskog grada koji se hvali svojom otvorenošću, tolerancijom i kulturom, a isto tako je i centar Autonomne Pokrajine Vojvodine i drugi grad po važnosti u Republici Srbiji.
Pripomena: dio teksta objavljen je na stranici DSHV MO Zemun u studenom prošle (2025.) godine, a članak je dostupan i u Hrvatskom fokusu
Arhiva tekstova (groblje u Novom Sadu i rodni dom bana Jelačića)
Nikola Puzović