U međunarodnoj politici postoji jedna istina koju povijest uporno ponavlja — ali i zaboravlja. Države ne djeluju kao ljudi. Ljudi nose emocije, povrede, sjećanja i moralne dileme.
Pogotovo na prostoru Hrvatske i njezinih susjeda, gdje se stare vatre znaju zapaliti brže nego što se ugase. Rane su svježe jer ratovi nisu daleka povijest nego živo sjećanje.
Zato jer još uvijek žive generacije koje su zlo rata preživjele, koje su ga gledale vlastitim očima, izgubile dom, prijatelje, članove obitelji. Za njih to nije poglavlje iz udžbenika, nego rana koja još uvijek diše. Identiteti su građeni na prošlosti jer su generacije odrastale uz priče o onome što se dogodilo “nama” i “njima”. Sjećanja se prenose kroz obitelji jer je to način da se objasni tko smo i zašto smo takvi.
Ponekad i zato što nekome odgovara da se prošlost ne zaboravi, jer je lakše upravljati društvom koje se boji nego društvom koje se nada. To se vidi svaki put kada se simboli, granice ili stare rane koriste za kratkoročne političke bodove.
Dovoljno je da neki nebitan gradonačenik napravi provokativan potez, pređe granicu, izgovori rečenicu koja udara na emocije, i odmah se probude stari strahovi. Takvi potezi često služe samo onome koji ih izvodi, i za račun onih koji su ga poslali, dok narod ponovno plaća cijenu vraćanja u podjele koje nikome ne donose dobro. Ljudi pamte, a države računaju.
Ali dok države računaju, ljudi plaćaju cijenu. Ratovi traju godinama, ponekad desetljećima. Generacije odrastaju u strahu, migracijama, neizvjesnosti.
A onda, kad se okolnosti promijene, isti oni koji su se gledali preko nišana odjednom potpisuju sporazume, otvaraju granice, sklapaju trgovinske ugovore. Sve ono što je godinama izgledalo nemoguće postane moguće u trenutku kada interesi to zahtijevaju.
Henry Kissinger jednom je rekao da među državama ne postoje prijateljstva, nego samo interesi. Ta rečenica objašnjava gotovo svaki veliki sukob modernog doba, uključujući i rat u Vijetnamu.
Rat je počeo zbog ideologije i straha od širenja utjecaja, u vremenu kada je svaka promjena ravnoteže moći bila shvaćena kao prijetnja. Sukob između Sjevernog i Južnog Vijetnama prerastao je u globalni problem jer su velike sile u njemu vidjele prostor za vlastitu dominaciju. Gerilsko ratovanje, političke kalkulacije i nerealni ciljevi pretvorili su sukob u dugotrajno iscrpljivanje.
Na kraju su se Sjedinjene Države povukle nakon dvadeset godina ratovanja koje nije donijelo ostvarenje političkih ciljeva, a Vijetnam se ujedinio pod jednom vlašću.
Zemlja je bila razorena, gradovi spaljeni, sela opustošena, milijuni ljudi raseljeni. Vijetnam je trebao ekonomski razvoj jer je rat iscrpio svaku poru društva, a SAD su trebale stabilnost u regiji jer je hladnoratovska logika zahtijevala ravnotežu moći.
Interesi su se promijenili i odnosi su se promijenili. Ljudi su izginuli ili postali invalidi, obitelji su se raspale, generacije su ostale bez budućnosti, ali za to zapravo nikoga nije bilo briga u političkom smislu.
Države ne nose rane i ne pamte bol. Čovjek pamti, država zaboravlja.
To je temeljni paradoks međunarodne politike. Države vode ljudi, ali države ne osjećaju kao ljudi. Zato povijest izgleda kao beskrajni krug u kojem se smjenjuju sukobi, iscrpljivanje, pregovori, suradnja, pa opet novi sukobi. Ne zato što se narodi mrze, nego zato što se interesi sudaraju.
Na prostoru Hrvatske i njezinih susjeda taj se obrazac vidi još jasnije. Povijest je ostavila duboke tragove, a sjećanja su još svježa. Ljudi nose teret prošlosti, dok države pokušavaju graditi budućnost. I tu nastaje napetost, jer emocije vuku unatrag, interesi guraju naprijed.
Stare vatre se zapale brzo, ponekad zbog jedne riječi ili jedne geste, jer prošlost nikada nije otišla dovoljno daleko da bi postala samo povijest.
U takvom svijetu izlaz iz ciklusa sukoba ne leži u emocijama nego u strukturi. Emocije su ljudske i važne, ali nisu dovoljne da zaustave povijesne obrasce.
Ciklus se prekida tek kad ljudi osjete da im suradnja donosi više mira nego sukob, kad se interesi napokon poklope, kad strah popusti i kad diplomacija dobije prostora da radi ono što sukob nikada ne može.
To znači da se ratovi i neprijateljstva ne prestaju zato što se ljudi “napokon zavole”, nego zato što dođe trenutak kada svima postane jasnije da imaju više za izgubiti u svađi nego u miru. Drugim riječima: mir počinje kad ljudi zaključe da im je dosta svega.
Kad shvate da se od mržnje ne živi, da se od prošlosti ne jede, da se od sukoba ne gradi budućnost.
Kada nova generacija odbije naslijediti mržnju svojih roditelja i odluči da želi život, a ne ponavljanje povijesti — po onoj meni bliskoj, “tko se zadnji ljuti, najviše izgubi”.
Povijest poznaje takve preokrete. Francuska i Njemačka stoljećima su bile na suprotnim stranama, s dubokim nepovjerenjem koje nije nestalo preko noći.
Doduše, razlike i danas postoje, kao što postoje među svim narodima koji su prošli kroz dugu i tešku povijest, ali unatoč tome uspjeli su izgraditi stabilnu suradnju jer su shvatili da im je budućnost važnija od prošlih rana. To je primjer da mir ne nastaje zato što se svi odjednom zavole, nego zato što shvate da imaju više za dobiti u suradnji nego u sukobu.
Na kraju ostaje jednostavna istina. Države ne vole i ne mrze, one računaju.
A dok računaju, prolaze godine, desetljeća i ponekad cijela stoljeća. Ljudi nose posljedice, a povijest se okreće dalje, uvijek prema onome što donosi korist, sigurnost ili utjecaj. Generacije koje to shvate imaju moć prekinuti krug.
Generacije koje to odbiju, ponavljaju ga. I zato, ako postoji trenutak kada se povijest može promijeniti, onda je to onaj trenutak kada ljudi odluče da neće živjeti u tuđim starim bitkama, nego u vlastitoj novoj budućnosti.
Samo naprijed, jer drugog puta prema boljem nema.
Anamarija Manestar, dopredsjednica HSK-a za Europu