Čudno je vrijeme i čudan je svijet u kojem živimo. Pohlepa je ovladala svakom porom društva i u njemu se gubi sve ono lijepo i dobro što čovjeka čovjekom čini.
Sve više postajemo vukovi i to u onom slabom “vučjem” značenju te riječi. Ne grizemo i ne ubijmo da bi preživjeli, nego da bi prigrabili što više od tuđega rada, truda, imetka. Ne zanima nas ni pravda ni istina, zanimaju nas investicije, rast BDP-a, strani partneri i naravno koliko od svega što se “ušićari” će kapnuti na naše račune. A kosti razbacane diljem prostora na kojem živimo te povijesno dokazana ubojstva tisuća i tisuća naše braće nisu za nas ni kap u moru prioriteta.
Što više, mi Hrvati se često i stidimo i bojimo spomenuti svoje žrtve, kao da je riječ o zlikovcima koji ni ne zaslužuju da se im ime spominje.
Čekamo i osluškujemo što će nam reći bliži ili dalji susjedi, kako oni gledaju na to, a ne čujemo jauke i uzdahe koji su se morali pola vijeka kriti a danas ih isto tako neki čuti neće, čak ih i osuđuju. Osuđuju djeca i unuci onih koji su na tom krvavom Bleiburškom polju pod stijegom s krvavom zvijezdom krvavi posao obavljali. I obavili su ga temeljito. Osakatili su hrvatsko nacionalno biće da se posljedice na demografskoj piramidi još dugo popraviti neće moći.
I još im dosta nije.
Još nama Hrvatima lijepe etikete fašistoidnosti. Što reći nego sram ih bilo. Ako za sram uopće znaju. Znaju samo za borbu oko korita, za služenje jačem i čekanje da kapne mrvica i u njihov džep. Bleiburg iz godine u godinu pokazuje dostojanstvo i ponos, toleranciju i častan obraz Hrvata. Nema mržnje, samo je tuga prisutna na ovom polju naše nacionalne tragedije. I briga za budućnost dok nas ovakvi vode. Stide se svojega, slušaju tuđe, a kuća u kojoj tuđinac gazduje sretna kuća nije. Svima koji u svečanosti na ovom polju hrvatske tragedije vide fašističke atribute poručujem da im ne valja dioptrija, da ne vide dalje od profita i gramzivosti.
Hrvati nikada nismo bili i nikada nećemo biti fašisti. Miroljubiv i bolećiv smo narod. Tuđe nikada nismo htjeli a krvlju smo obranili svoje. I zato nikada više nećemo dozvoliti da se “Bleiburzi” ponove.
Polako a sigurno koračamo po putu pravde i istine. Poštujemo i sjećamo se svojih najdražih koji su pali kao žrtve bezumlja. A bezumlje i mržnja razaraju i subjekt i objekt prema kojemu su usmjereni.
Mi smo za mir, ljubav i poštovanje. U našoj duši i našoj zemlji za svakoga tko dobro misli i dobro radi mjesta ima. A onima drugima smo pokazali kako prolazi onaj tko tuđi prag napada, po tuđem pali i žari. I zato nam ne trebaju soliti pamet ni bliži ni dalji “prijatelji i susjedi”. Mi imamo dosta ljubavi u srcu i “soli” u glavi da znamo kako svoju zemlju ljubiti, kako raditi i kako graditi.
Da se nam “jame, polja, vrtače i jarci” nikada više dogodili ne bi.
BOROVI
Borovi visoki k nebu sežu
Grane njihove grle oblake
Izrasli su iz suza i boli
Vapaj i uzdahe k nebu nose
Tu je bio početak i kraj
Vašeg puta želja i nada
Ovo tlo
Suzama i kravlju natopiste
Cvijećem miriše sada
U mojoj duši pitanja mnoga
Gdje istina se krije
Zar je moguće
Da se u srce ljudsko
Toliko zla i mržnje slije
U srcu vas nosim
A lica vaša ne vidjeh
Krv naša hrvatska
Po žilama mi teče
A bol i jad
Tuga i nevjerica
Poput žeravice peče
Foto: Facebook