Pismo autorica upućuje svom djedi kojeg nikada nije upoznala. Bio je jedan od onih koji su svoj život izgubili negdje na Križnom putu.
Dragi moj dida,
ovo je moje zadnje pismo. Pisala sam ti ih često, napisala jako puno, a ni jedno poslala nisam. Ti znaš i za što. Kako poslati, kada nemaš adresu?Doduše, jedna adresa je postojala, ona je još i sada poznata samo meni i tebi, a nema je ni u jednoj pošti. Napisana i zapisana je u nečemu čemu imena ne znam, a veže me i povezuje s tobom, jako kao život, potrebno zrak koji udišem i toplo kao sunca što me grije. Te niti koje nas povezuju satkala je ljubav moje drage majke. I ona te se jedva sjećala, a sjećanja su obila lijepa, bajkovita, pa ih je umjesto bajki o patuljcima i princezama meni pričala.
Ona, tvoj najmlađi anđeo, siroče kojem si bio i otac i majka dok te kruta sudbina od njega otkinula nije. Otkinula i u nepovrat odnijela. Ostale samo bajke njezine i moja neposlana pisma. Majka je otišla u neki vjerujem ljepši i bolji sivjet. Možda ste se tamo gdje nema mržnje i zla našli, možda vam je sudbina vratila ono što vam je nekoć ukrala? Možda?
I ja koračam prema kraju ovoga puta. Posjećujem razna mjesta za koja nisam prije znala, možda ne bih ni vjerovala da postoje. Majka ih je spominjala, a ja sam mislila da su i ona neka od njezinih “bajki”. Danas znam da su zbilja, da su istina, teška i gorka koja boli i opominje, zadužuje i uči. Znam i zbog čega u tim šumarcima lišće žalosnije šušti, cvijeće na livadama nekim otužnim mirisom miriše, rosa na travi poput suze blista.
Znam da mirišu duše onih koji groba nemaju, koji su svoje uzdahe lahoru i lišću darovali da mogu pričati tužnu priču. Priču koja se ne smije zaboraviti jer onda ni sunce ne bi smjelo sjati i grijati nas.
A priča je ružna i beskrajno tužna. O vremenu jednom ludom u kojem čovjek gori od zvijeri postade, u kojem jauci tišinu parahu, a ljudi u obližnjim kućama drhtahu od straha da ne čuju ono što se do neba čuje. U vremenu u kojem nije bilo ni suda ni zakona. I sud i pravda bili su “osloboditelji” koji su i kada je zvijer rata svoj krvavi pir okončala još uvijek krv prolijevali. Ubijali u ime pravde, slobode, osvete, a najviše mržnje nakaradnoga “božanstva” što život razjeda.
I dok koračam rosnom livadom Tezna, dok se molim kod križa u Crngrobu, dok razmišljam o Teharju, Jazovki, Bleiburgu, o postajama Križnoga puta kojih je bezbroj, pitam se dida moj, gdje su kosti tvoje? Pitam se, a odgovora nema.
Zato me srce vuče na ta mjesta, zato mi se učini da u šuštanju lišća čujem tvoj šapat, glas koji nikada čula nisam. Na tim mjestima ostavljam molitve, ostavljam poruke iz svih onih neposlanih pisama, uzdahe i želju da ni jedan dida i ni jedna unuka ne dožive takvu sudbinu. Da ljudi ljudima postanu i ostanu. Da dobrota i ljubav rastu kao što rastu ova ponosna stabla na škrtoj zemlji slovenskoj. Rastu iz vaše želje za životom, vaših uzdaha kojima ste svoje najdraže pozdravljali, korijenje njihovo je vašim suzama i krvlju zaliveno.
U krošnjama visokim gnijezde ptice i pjevaju odu životu. Životu i slobodi koju su vama zlotvori oteli.
A vi ipak živite. Živite u srcima nas koji smo krv vaše krvi i duša vaše duše. Ni sudbina vas od nas otkinuti ne može. I zato, dida moj, neću ti više pisati. Plamen svijeće, molitva i uzdah stići će tamo gdje pisma mogla nisu. A ti živiš u meni ljubavlju kojom me je majka zadojila i koja traje.
MOJOJ MAJCI
U mislima te gledam
Starice moja draga
Kako pod prozorom
Danima sijediš
Pogled tvoj
Zamagljen godina teretom
Po stazama prošlosti
Plovi
Uzdasima poglavlja
Zaključuješ
Sretne od onih drugih dana
Dijeliš
Životna staza tvoja
Ne bijaše laka
Više si trnjem gazila
Nego cvijeće mirisala
A ti se nisi dala
Muka te pognut nije mogla
Majčin zagrljaj zapamtila nisi
Očev ti okrutno uskratili
Sestrinu ljubav rani grob pokrio
Brata progutala tuđinca
Tebi ostali tuga i jad
Trudom i radom prepleteni
Ostala ti i pjesma
Bog ti njome život uljepšao
Pjevala si i pjevaš
Junakinjo moja
Umjesto da suzama
Tugu zalijevaš
Ti pjesmom
Bogu zahvaljuješ
Radom kroz pjesmu
Vjerom u dobrotu i poštenje
I nas si snagom opasala
I životu darovala
Kada pjevam naše pjesme
Ja sam s tobom
U zagrljaju koji je jači od daljine
Naša srca pjesmom govore
A duše se ljubavlju grle
Majko moja i dušo moje duše
Pjesmom si me za se vezala
Ni sudbina me otkinuti ne može