S buketićem poljskog cvijeća koje je ubrala oko razrušenog starog dvorca, Ana je kročila u malu crkvu “Svetog Martina”, koja je sagrađena još 1100 godine kraj Toulona u Francuskoj.
Uz zvuke orgulja u iznošenim trapericama, ružičastim tenisicama, pamučnoj dugoj majici iste boje, sa slamnatim šeširom široka oboda, te plavom dugom kosom skupljenom u konjski rep i upadljivo ganutim izrazom lica, lagano je kao hipnotizirana, prilazila oltaru. Prekrižila se i zagledala u oltar koji je bio sav ukrašen svježim gerberama bež boje. Dok je podizala pogled prema križu suze su joj se slijevale niz blijede obraze, te je, milujući pogledom gerbere, posegla za maramicom te obrisala suze koje su se neprestano slijevale.
Nekoliko je minuta obuzdavala jecaj ganutosti zbog okolne duhovne ljepote i ozračja. Svladavajući suze, okrenula se i bacila pogled po cijeloj crkvici. I s lijeve i desne strane bilo je nekoliko vaza s prekrasnim gerberima. Prišla je jednoj vazi i ugurala u nju šareno poljsko cvijeće. Stariji sin Hrvoje, suprug i rođak su izašli i sjeli u obližnju seosku gostionicu. U crkvi je ostala samo Ana i mlađi sin Marko. Ponovno je prišla oltaru i pomolila se. Bila je vidljivo uzbuđena i malo zbunjena, razmišljajući kako je zapravo oduvijek više voljela male crkve nego katedrale.
Prošla je i vidjela pola Europe, ali je ništa viđeno nije nikada dirnulo u srce do jedva suzdržana jecaja. Klečeći kraj oltara razmišljala je i dalje o nepoznatom osjećaju koji ju je obuzeo. Jesam li premorena? Jesam li nešto slično možda već vidjela u dalekom djetinjstvu? Da li mi se nakupilo previše tuge, pa sam morala baš ovdje isplakati? Ali odmah odagna tu misao kao neprihvatljivu. Ovaj osjećaj je radost-sjeta- bol. Puno je suza prolila u ovome nepravednom i prljavom ratu ali bila je optimistične naravi, često nasmijana, znajući da je i prije ovog rata bio rat, ali samo za korjenite Hrvate.
Znala je također da bez hercegovačkih Hrvata raseljenih po cijelom svijetu, Hrvatska možda još ne bi bila samostalna država, a sad je svoja. Razmišljajući o mladom rođaku koji je teško ranjen kraj Kruševa, te će ostati doživotni invalid, zgrči joj se želudac od boli. Prišla je bliže oltaru, uzela je jedan gerber iz prekrasnog aranžmana, prekrižila se, te polako krenula k izlazu crkve. Ugledavši svijeće i ona zapali jednu, pomoli se za svoju obitelj, za mir u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i svijetu.
S neizbrisanom je suzom izlazila iz crkve, obećavajući sebi da će svakako još koji puta navratiti. Pridružila se obitelji u gostionici, naizgled veselo čavrljajući, ali stalno bacajući pogled prema crkvici, raspitujući se o njenoj povijesti. Kad su se spustili s brda i stigli kući rođaka, stavila je gerber u debeli telefonski imenik na prešanje do povratka u Hrvatsku. Razgledavala je s obitelji cijelu Azurnu obalu, prekrasni Monaco, Monte Carlo, divila se mnogočemu, ali je samo crkvicu s brežuljka preselila u srce.
U Francuskoj je već četiri dana. Na televiziji je pratila događanja u Hrvatskoj, zahvaljujući satelitskoj anteni. Predizborna kampanja i nezavršeni rat. Rođacima i prijateljima poslala je razglednice, uz srdačne pozdrave na kraju je napomenula: “I Hrvati u Francuskoj su uz Tuđmana”. Dio poslijepodneva bi provodila čitajući neku njoj dragu knjigu i slušajući blažena Mozartova djela, uživajući u primjeni različitih instrumenata i naprava za šumove, kao što su gajde zvončići, kravlji rogovi, organistrum, udarci biča i sl. Uz Mozartovu glazbu bi uvijek probudila sve svoje skrivene ljepote duše, čak bi joj i oči postojale blistavije, a glas gotovo ljekovito svilen.
Ponekad bi zapjevušila uz Bobanovu pjesmu: “Dođi d vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš ovdje da živiš… Ponosna zemlja je moja… Hercegovina… Hrvatska gruda”… te pjesmu Jure Stublića: “Bili cvitak je na spomen jednoj vječnoj ljubavi…za svoj narod i slobodu morala sam umrijeti”… Kako li te pjesme doživljavaju Hrvati u dijaspori, pitala se. Koliko je vidjela, vrlo teško, uvijek potiskujući svoju čežnju i melankoliju za domovinom i silnu želju za povratkom. Njenih je rođaka bilo po cijelom svijetu, a najviše bez mogućnosti povratka sve do devedesete rođenjem hrvatske samostalnosti.
Ana se vratila u Zagreb kasno iza ponoći. Žurno se istuširala, pripravila djeci i suprugu objed, dio garderobe raspremila, zalila sobno i balkonsko cvijeće. U tri sata ujutro skinula je sa zida jednu grafiku, iskucala van i zalijepila prešani bili cvitak, bež gerber na bijeli karton. Potom je ispod cvitka dodala “Toulon 92”, te svoje ime, stavila staklo, okvir, zakucala zakovice, te objesila sliku na zid. Malo je zastala, gledala i divila se, živo oživljavajući toplinu crkvice “Svetog Martina” s brežuljka u Francuskoj.
Za dvotjedna odmora napravila je i jednu lijepu tapiseriju ali se nju nije žurila objesiti na zid. Potom je otišla u dječju sobu i nježno pomilovala sinove po kosi, pazeći da ih ne probudi. Umorna ali sretna, krenula je u spavaću sobu i gle… žuti cvitak joj je poželio dobrodošlicu. Na noćnom ormariću stajala je njena knjižica od razglednica kupljenih na Kaptolu, uvezanih u vrpcu veselih boja, crven-bijeli-plavi. Svaka je razglednica na dnu bila popraćena nekim meditativnim duhovnim tekstom, a prazne stražnje stranice ispunila je po svom nahođenju, kako bi joj što palo na pamet.
Prva stranica prikazivala je suncokret. Stvorila je sebi svoje malo drago intimno blago koje je otvarala i čitala u osami, kako u trenucima bola, tako i sreće. Voljela je život. Znala je uživati i u malim i velikim stvarima.
Ponedjeljak je. Godišnji je završen. Ana je došla na posao i prvo što joj je privuklo pozornost bio je njen prekrasan puzavac na stolu. Tada spazi kockastu kutiju za olovke, a s prednje strane je gledalo puno bilih cvitova. Na umanjenoj razglednici pozdravile su je vesele bijele tratinčice. Imala je veliku, neiscrpnu energiju a kad bi joj se oči zamorile od brojki i slova, bacila bi pogled na kutiju s olovkama. Tada bi mali rajski vrt bijelih cvjetova s razglednice vraćao sjaj njenim zelenim očima.
Poslije podne su joj došli prijatelji u posjet. Pokazala im je suvenire i svoju najnoviju sliku, ovjekovječeni gerber, koji samo za nju ima neku posebnu ljepotu. Nemalo se iznenadila kad su joj prijatelji rekli da su gerber, suncokret i tratinčica iz iste obitelji.
Isprativši prijatelje javi se na upornu zvonjavu telefona. Rođaci s kojima je provela vikend-izlet, prije godišnjeg odmora u ozračju Međugorja i voljenom Širokom Brijegu, najavili su svoj večernji dolazak. S radošću u srcu odmah se dala u pripremu njihova omiljena kolača od jabuka. Pjevušeći, dala si je oduška mašti. Misli su joj odlutale na hercegovačke proplanak, dragi krš i kamen, pa bi u nekoj sveopćoj zbrci odlutale u crkvicu s brežuljka u Francuskoj.
Dok se stanom širio zamaman miris pečenog kolača, Ana se uz široki osmijeh pozdravila sa svojim dragim rođacima. Kad joj dadoše najnovije slike sa zajedničkog izleta, hitro se zavalila u fotelju, te ih nestrpljivo počela pregledavati. A tada se naglo prenu uz drhtaj srca, radosti u duši, gledajući oltar širokobriješke crkve “Marijinog uznesenja”. Prelijepo cvijeće s oltara kao da joj je progovorilo “Volimo te… i fra Zovko s nama”…
Ana je drhtavim prstima doticala središte aranžmana… U mnoštvu cinija raznih boja isticalo se nekoliko gerbera…bež boje… u sredini aranžmana… Uspjela je uz veliki napor zadržati navalu suza u očima. Naglo je ustala i pustila kasetu. Ugodnom ambijentu u sobi pridružio se osebujan glas
Jure Stublića s pjesmom:
“Ptico moja mladih krila…
visoko mi letiš ti…
mene zove domovina…
… Bili cvitak je na spomen..
Autor: Angelina Barun