Ljudi smo kao cvijeće. Rastemo i mirišemo, gostimo pčele i leptire, venemo i glavu saginjemo da bi usnuli zauvijek. Naše boje, oblici i mirisi razlikuju se kao što i livade na kojima smo ponikli, razvili se i procvali nisu jednake. Neke su rodnije i plodnije, a neke opet škrte ali na njima često najljepše cvijeće procvate. Kao da prkosi sudbini i govori da postoji neka iskonska snaga koja ljepotu stvara, miris daruje i traje.
Ta snaga je ljubav. Ljubav nedopjevana pjesma, neispričana pričah, koja u srcu zaiskri, zamiriše u duši, život ljepšim i bogatijim učini. Zbog nje se čini da ptice zanosnije pjevaju, mlade zore ljepše bivaju, a kapi rose na probuđenoj travi biserom sjaje.
Kada poveže dvoje mladih učini im se da je svijet za njih i zbog njih ljepote pun i da ga oni svojim zanosom obogaćuju. Vjeruju da će im život najljepša priča biti.
A život ili sudbina često im onu drugu, manje lijepu, često tužnu stranu okrenu. Zbog drugačijih boja ili znakova, običaja i zavjeta njihova cvjetna staza trnjem obraste a ljepota i dobrota s nje iščeznu.
Sudbina i ljudi tako su se poigrali s Evom i Jovanom, uništili ono najljepše što ih je vezalo i zbog te okrutne igre svako od njih je svojom, novom stazom krenuo. Savili su druga gnijezda iz kojih su poletjeli i odletjeli ptići, a njima ostale uspomene i put s onim drugim kojeg im je sudbina namijenila.
Kada godine odmaknu, želje se umire a uspomene češće ožive, život dobije ponovo neku lijepu, sjetnu boju. Zamiriše ponekad i onim davnim, a nezaboravljenim mirisom prve, prave ljubavi. Taj miris su uspomene sve češće Evi donosile. Šetajući svaki dan stazom mekanom od uvelog lišća ili obraslom bujnim zelenilom, uspomenama se predavala.
Ni sama ne zna kada se na njenoj stazi pojavio lijepi bijeli leptir. Letio je polako, kao da se želi spustiti na njezino rame ili ispruženi dlan. U početku ga nije dobro ni pogledala jer leptir kao leptir, jedan od mnogih, koji je eto i na njezinu stazu doletio.
A onda se dogodilo nešto čudno. Na svakoj njezinoj šetnji pozdravljao ju je i kao da je svojim letom želio uljepšati šetnju njezinu.
Jednog ljetnoga dana nije se osjećala dobro i neko vrijeme nije išla u šetnju svojom starom stazom. Sjedila je u dvorištu pognute glave, zamišljena i pomalo tužna. Kao da joj je netko šapnuo da pogleda, podigla je glavu i ugledala bijeloga leptira. Letio je bliže, pa opet malo dalje od nje, kao da joj želi praviti društvo. To se događalo i narednih dana i postalo kao neki samo njima poznat tajanstveni obred.
Gledajući leptira Eva se sjetila jedne davne priče za koju je zaboravila kada i od koga ju je čula. Priča je govorila o dušama dragih osoba koje su otišle od nas zauvijek u neki ljepši i bolji svijet, a ponekad se, nošene snagom ljubavi u leptira pretvore, vrate se da nas razvesele.
U njoj se nešto čudno, toplo. poput iskrice topline koja dušu ugrijati želi, probudilo. Bila je to uspomena na prvu i pravu ljubav.
Pomislila je da onaj lijepi, bijeli leptir koji je već dugo posjećuje i prati nije obični leptir. Duša je to njezine nesuđene sreće, duša njezinoga Jovana kojega nikada zaboravila nije i eto sada dolazi da je utješi i razveseli.
Kada se oporavila i ponovo svojom stazom šetala, bijeli leptir ju je dočekivao, poigravao se oko nje i nestao kada se vratila kući. Postala je veselija, puna neke neobjašnjive snage i poleta. Bila je to probuđena ljubav, draga uspomena i lijepi bijeli leptir za kojeg je vjerovala da je Jovanova duša koja je posjećuje i čeka da mu se nekoć pridruži te da u onom, njoj još nepoznatom svijetu sretni zajedno, poput zaljubljenih leptira, vječno traju.
LEPTIR
Sklopio krila umorna
Na laticama ruže
Odmara spokojan miran
Za njim su staze druge
U srcu mu radost
U duši želja
Da se ponovo vine
Da sleti na moj dlan
Donese mi pozdrav
Iz daljine
U mojoj duši čežnja
Želja s puno sjete
Gledam leptire
Pratim ptice
Zavidim im što klete
Kada bih imala krila
Letjela bi dane i sate
Da dođem tamo
Gdje sve je moje
Gdje sve me podsjeća
Na te
A leptir
Odmoran i čio
Kao da čita
Skrivene misli moje
Sleti mi
Na ispruženi dlan
Donese pozdrav tvoje