NA MAKSIMIRSKOM ČETVRTOM JEZERU
Gledam to zarobljeno jezero…
u vodu koja se ne miče…
vjerujem da bi nam voda
rado ispričala svoje priče…
Vjerojatno bi reklo…
ja sam voda…
pa kao što pokraj mene
šeta lijepa bijela roda…
želim se i ja kretati
i svoje kaplje življe uzburkati…
Ne želim biti
obična statična bara
u koju ponekad zaluta
pokoja bačena para…
Ja sam živa… zarobljena voda…
moje kaplje žele bučiti
i svoje pjesme i priče pričati…
Napravite mi makar
nasred jezera vodoskok
da moje kaplje lete u zrak
i rastjeraju iz okoliša sav mrak…
Uzmite neku svetu knjigu
pa pročitajte o izvoru vode
i više me ne biste zatočili ovdje
da mirujem i tugujem
što moje kaplje ne mogu
svoju plemenitu misiju da provode…
Pa… kad se prošeće po meni
pokoja radoznala patka
moja će joj voda biti više slatka…
Napit će se
kao žedan čovjek na bistrom izvoru…
i možda i ona početi graktati
o ljepoti života i svjetskom miru…
Usred moga jezera
napravite vodoskok
pa ćete čuti
kako je moj glas žestok…
Sve će se oriti od moje pjesme
sa simfonijom obližnje česme…
A Gradskoj upravi
unaprijed hvala…
uživat ćete gledajući
uzdizanje na fontani
moga vodenog vala…
Autorica duhovne poezije: Angelina Barun