Svježe jutro velikog katoličkog blagdana. Žurim da u dogovoreno vrijeme stignem Glumici a onda ćemo zajedno pred crkvu i pridružit se hodočasnicima na Šumanovce. Koračam mehanički, a misli mi odlutale više od pola vijeka natrag. I tada sam s bakom išla na Šumanovce, a moja djetinja duša bila je ispunjena nekim tajnovitim očekivanjem, nadom u nešto lijepo, što me čeka na kraju puta.
Uz kavu i ugodni razgovor s Jagodom, Glumicom i Jagodinim sinom, vrijeme proleti i nađosmo se pred crkvom. Na prvi pogled mi se broj ljudi koji su čekali učinio mali. Bilo je tu i mladih i onih zrelije dobi, bilo je i nekoliko starijih, koji zaslužuju posebno divljenje, kao npr. teta Marta Dandić. Začuđujuće malo je bilo osoba jačeg spola. Izgleda da oni radije hodočaste uz pomoć oktana.
Idući kroz selo naša grupa kao da se povezivala u cjelinu, međusobno se pričalo, poneki su zastajkivali, da bi na kraju sela postali uređena kolona ljudi, koja ide ka svome cilju. Malo pred grobljem jedna od žena na čelu kolone počela je moliti krunicu. Kao po nekom nevidljivom pravilu sve priče i komentari prestadoše i svi zdušno prihvatismo molitvu. Uplaših se na početku da možda neću moći moliti i da sam zaboravila krunicu jer moja svakodnevna molitva sastoji se od očenaša i vjerovanja. Na moju radost i potajno čuđenje riječi krunice dolazile su odnekud iz dubine moga sjećanja i poput potočića stapale se u rijeku zajedničke molitve. Molitva nas je nosila nekom nevidljivom snagom, koju ni vrućina nadolazećeg dana, ni poneki nestrpljivi vozač automobila, što mu se žurilo dalje, nisu mogli smanjiti.
Kada smo s vrućeg asfalta skrenuli u ugodan hlad i meko tlo prosjeke, koja vodi prema Šumanovcima, kao da smo dobili krila. Ni sama ne znam kada, učinilo mi se u nekoliko koraka, našli smo se u svetištu.
Gledajući oko sebe uzalud sam tražila Šumanovce koji su mi ostali u sjećanju. Promijenili su se kao što sam se i ja promijenila, navukli su na sebe neku novu, moderniziranu podobu koja vrvi trgovačkim duhom, puca od ugostiteljske ponude kroz koju se ipak ustrajno viju kolone vjernika namijenjenih u crkvu ili na prostor opremljen za slavljenje svete mise vani. I mi smo se uputili u crkvu. Kada se iz naših grla zaorila prelijepa pjesma Zdravo djevo svih milosti puna, srce mi je radosno zakliktalo. Duša mi se ispunila dubokom vjerom da će moj narod usprkos svemu opstati jer ga Nebeska majka, kraljica Hrvata zagovara, brani i čuva. Njoj se zatičemo, nju molimo, u njenu ljubav se uzdamo. A ona nas čuje, ne napušta nas, daje nam nesebično svoju majčinsku ljubav i ne traži ništa za uzvrat.
Poslije mise s Glumicom prošetasmo do kapelice koja se odjenula u novo ruho. Ona iz mog djetinjstva ostala je duboko u mom sjećanju, čuvam je kao zrno ljepote koju samo djetinjstvo ima. S obje strane uređene staze ponosno raste moja draga šuma. Drveće koje se nekad jedva naziralo sada seže u oblake. Njegova zdrava snaga i ponosna ljepota podsjećaju me na vjeru mog naroda i postojanost njegovog bića. Moji dragi suseljani i ovo ponosno drveće zajedno slave Gospu, utječu joj se i iz molitve snagu crpe. Dio te snage i vjere ponesoh sa sobom da mi bude oslonac kad mi bude teško. Vjera u Nebesku majku koja svoju djecu ne zaboravlja čuvala nas je i još uvijek nas čuva jer kao što naša vjerska i nacionalna pjesma, na neki način i himna veli: Rajska djeva je kraljica Hrvata.
ONA (Nebeska majka u Međugorju)
Gledam blagi lik
Nježni osmijeh plijeni
U srcu nešto se ganu
Bude ga pogledi njeni
Daju si ruku
Sumnje i nevjerice
Razum pita što se događa
Suze potekoše niz lice
Tuga postaje slađa
I kao nekom rukom čarobnom
Sve moje muke nestade
Duša moja
Poput neba plavog nada mnom
Tiha i mirna postade
Hvala ti, Marijo!