Boka kotorska, prostran i razgranat zaljev u južnome dijelu istočne obale Jadranskoga mora, dio je Crnogorskoga primorja.
Krajnji jugozapadni dio oko poluotoka Oštra pripada Hrvatskoj; obuhvaća 87,3 km2. Sjeverno i sjeveroistočno od crte rt Mirište – rt Oštra zaljev prodire oko 24 km duboko u kopno. Boka kotorska sastoji se od nekoliko međusobno povezanih zaljeva: vanjskog Hercegnovskoga ili Toplanskoga, središnjeg Tivatskoga i unutrašnjih Risanskoga, Morinjskoga i Kotorskoga zaljeva. U zaleđu Boke kotorske izdižu se vapnenačke planine Lovćen (1749 m) i Orjen (1894 m), kojih se pristranci strmo spuštaju prema obali.
Boka kotorska ima dugu i bogatu povijest dugu preko četiri tisuće godina, obilježenu utjecajem Ilira, Rimljana, Bizanta, Mletačke Republike i Austro-Ugarske.
Prvi ljudi pojavljuju se u zaljevu prije deset tisuća godina, a prva stalna naselja nastaju oko 4000 godina. Ilirsko pleme Ardijejci grade utvrđena naselja, a nakon poraza kraljice Teute 229. pr. Kr. područje osvajaju Rimljani. Bizantijsko razdoblje i dolazak Slavena formiraju se prve države, a Kotor dobiva na važnosti kao važan pomorski i trgovački centar. Iz tog razdoblja (1166. godina) potječe i Katedrala Svetoga Tripuna u Kotoru. Mletačko razdoblje od 1420. – 1797. donosi snažan gospodarski i kulturni razvoj. Najezdom Turaka, gradovi poput Kotora i Perasta više puta trpe opsade Osmanlija (tijekom 16. i 17. stoljeća), a lokalno stanovništvo vodi žestoke borbe. Nakon pada Mletaka 1797. i kratkotrajnih francuskih i ruskih uprava, Boka 1814. godine ulazi u sastav Habsburške Monarhije (kasnije Austro-Ugarske) sve do 1918. godine pa se u to vrijeme često spominje kao Austro – Ugarska Dalmacija.
Boka je poznata po pomorskoj tradiciji i snažnom doprinosu lokalnih Hrvata (Bokeljskih Hrvata) i cjelokupnoj kulturnoj baštini. Boka kotorska od 1420. postupno postaje dijelom mletačkih prekojadranskih stečevina (Kotor i južna Boka 1420; Paštrovići od 1423; Budva od 1442.g Boka Kotorska je biser Mediterana u kojemu svaki kamen govori hrvatski grad Kotor svojom poviješću u svim njezinim segmentima integralni je dio povijesti hrvatskog naroda. Katedrala Svetoga Tripuna u Kotoru. Sjećanja na Mletačku republiku uništio je Napoleon 1797.g. Po odredbama mira u Kampoformiju Boka kotorska je pripala Habsburškoj monarhiji. Hrvati koji žive u Boki Kotorskoj pripadnici su najjužnije hrvatske etničke skupine. Pomorstvo je srce povijesti Bokeljskih Hrvata, a njihova Bokeljska mornarica jedna je od njezinih najpoznatijih tradicija.
Stanovnici Boke stoljećima su bili mornari, kapetani, brodovlasnici i trgovci. Posebno su se isticali pomorci iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Stoliva. Bokeljski brodovi plovili su po cijelom Sredozemlju, a kasnije i prema Atlantskom oceanu, sjevernoj Europi i drugim krajevima svijeta. Pomorstvo je donijelo Boki veliko bogatstvo, ali i snažne veze s Venecijom, Dubrovnikom, Trstom i drugim pomorskim središtima. Bokeljska mornarica i Kotor imaju tradiciju koja seže u srednji vijek. Povezuje se s pomorskom zaštitom Kotora i štovanjem svetog Tripuna, zaštitnika grada. Posebno je poznata po tradicionalnim časničkim i mornarskim odorama, svečanom Kolu Bokeljske mornarice, zastavama, oružju i starim pomorskim običajima i svečanostima u čast sv. Tripuna i prenošenju pomorske tradicije s generacije na generaciju. Bokeljska mornarica danas je zaštićena kao nematerijalna kulturna baština, a njezina tradicija smatra se važnim dijelom identiteta Boke.
Veza Boke kotorske s Hrvatskom vrlo je duboka i višestoljetna, osobito kroz stanovništvo, pomorstvo, katoličku crkvu, kulturu i povijesne veze s hrvatskim primorjem. Boka je bila povezana s hrvatskim političkim prostorom i hrvatskim primorskim krajevima, premda se vlast nad njom tijekom stoljeća često mijenjala. Stoljećima je imala vrlo snažne gospodarske i pomorske veze s Dubrovačkom Republikom. Dubrovnik i bokeljska mjesta bili su povezani trgovinom, brodarstvom i obiteljskim vezama.
Bokeljski kapetani i mornari plovili su prema Dubrovniku, Splitu, Rijeci, Trstu i dalje po Mediteranu i svijetu. Mnoge bokeljske obitelji bile su povezane s hrvatskim pomorskim gradovima. Kotor, Perast i druga mjesta imaju snažnu katoličku baštinu. Katedrala sv. Tripuna u Kotoru jedan je od najvažnijih spomenika te tradicije. U Boki stoljećima živi hrvatsko stanovništvo, osobito u mjestima poput Perasta, Dobrote, Kotora, Prčanja, Tivta i okolice. Danas su Bokeljski Hrvati priznata nacionalna manjina u Crnoj Gori. Tradicija bokeljske mornarice povezana je s Kotorom i sv. Tripunom, a posebno je važna i za kulturnu povijest bokeljskih Hrvata. Danas Hrvatska i Crna Gora imaju bliske veze, a između hrvatskog juga i Boke postoje snažne obiteljske, kulturne i gospodarske veze.
Boka Kotorska danas nije dio Hrvatske, nego Crne Gore. Međutim, njezina povijest nije jednostavno „crnogorska“ ili „hrvatska“ — kroz stoljeća su se mijenjale države i vladari, dok je lokalno stanovništvo razvijalo svoj poseban bokeljski identitet.
Poznata Katedrala sv. Tripuna je dragulj graditeljstva i povijesti Boke kotorske i Bokeljskih Hrvata. Podignuta 1166. godine na temeljima još starije hramske građevine iz 9. stoljeća, katedrala svetog Tripuna u Kotoru stoji kao jedan od najvrjednijih spomenika romaničke arhitekture na istočnom Jadranu. Kroz stoljeća je dijelila sudbinu grada i preživjela je mletačku upravu, razorne potrese i stilske pregradnje, zadržala je svoju impresivnu siluetu podno okomitih stijena Lovćena. Njezina riznica, ciborij i sakralno blago neprocjenjivo su svjedočanstvo bogate kulturne i vjerske baštine bokeljskih Hrvata i pomorske povijesti
Gospa od Škrpjela je najznamenitija crkva koja je sagrađena na umjetnom otočiću 1630.g. pred mjestom Perastom, a površina joj je 3030 m kvadratnih. Sagrađena je 1630. godine, ali je bila oštećena u potresu 1667. Osim potresima bila je izloženo i turskim te gusarskim napadima. Nakon potresa barokna crkva je obnovljena uz dogradnju kapele s osmerokutnom kupolom, u kojoj se nalazi glavni oltar iz 1722. Današnji oblik svetište je dobilo 1725. godine, a svečano je posvećena 1736. Okrugli zvonik, jedinstven po obliku na Jadranu, strukturu najvjerojatnije duguje obrambenoj ulozi. U potresu 1979. crkva je ponovno oštećena, ali je nakon toga sanirana. Crkvu povjesničari umjetnosti nazivaju “Hrvatska Sikstina”.
Uz Gospu od Škrpjela vezana je pučka svečanost Fašinada u Perastu gdje se nasipa kamenje oko otoka. Naziv dolazi od talijanske riječi fascinare, odnosno dovlačenje. Održava se svake godine 22. srpnja. Uvečer, mladići kreću lađom koja je iskićena zastavama i granama, od luke ispod Perasta do otočića. U prvoj barci se nalazi svećenik, gradonačelnik, veslači i pjevači. Nju zatim slijedi velika barka iz Strpa kojom se prevozi veća količina kamenja. Nakon toga im se pridružuju međusobno povezane lađe iz okolnih mjesta. Tom se prilikom pjevaju tradicionalne pučke popijevke. Nakon bacanja kamenja oko otočića, završava se zajedničkom molitvom, večerom i pjevanjem. Kako je otok napravljen umjetno javila se potreba za dovlačenjem kamenja na mjestima gdje je tlo uzmaklo.
Peraštani su u to vrijeme dobro obaviješteni o položaju Turaka preko grahovskog popa Radula, koji je za njih organizirao cijelu mrežu uhoda. Dan prije napada, 14. svibnja 1654., braća Sladoje i Stjepan Stijepović, koji su živjeli u Risnu, javili su svojem bratu u Perast o planiranoj akciji. Kako je 30-ak peraških brodova bilo izvan Perasta, općinski načelnik Krsto Vicković, rasporedio je pažljivo malobrojne snage. Snage su bile raspoređeni u tvrđavi iznad grada i u devet peraških kula. Uz pomoć hajduka te stotinjak vojnika iz Kotora uspjeli su izazvati paniku među Turcima.
Pobjedu su Peraštani pripisali zaštiti Bl. Djevice Marije te se iz zahvalnosti svake godine na taj dan odvija svečana ophodnju sa slikom Blažene Djevice preko cijeloga grada. U boju je poginuo turski zapovjednik Mehmed-agu Rizvanagića, a njegova se puška danas čuva u peraškom muzeju. Na boj podsjeća kameni natpis na hrvatskom jeziku u Boki kotorskoj, što ga je dao uklesati u pročelje župne crkve opat Andrija Zmajević.
POSLEDGNA VREMENA I NARODI DA NEBI
ZABORAVILI SLAVITI DESNIZU BOXIU KOJA NA
XV SVIBNJA
GOD. MDCLIV. OBRANI PERAST OD ÇUDNOVATE
SILLE TURSKE PODA PERASTANOM SLAVNO
DOBITIE OVA VIEČNA USPOMENA POSTAVI SE
Počevši od 1654., u Perastu je započela zavjetna svečanost kojom 15. svibnja se Peraštani zahvaljuju Gospi zbog pobjede u Peraškom boju. U spomen na pobjedu gađa se kokota i održava se zavjetna svečanost svake godine. Zaslugom kotorskog biskupa Pavla Butorca ova je svetkovina izdignuta na viši liturgijski stupanj. Gospa Peraška je zavjetna svečanost koja se održava svake godine u spomen na veliku pobjedu u Peraškom boju. Početak zavjetne svečanosti u Gospi od Zdravlja – Kotor održava se svakog 16. svibnja, kao uspomena i zahvala na obranu Perasta 15. svibnja 1654. godine od nadmoćnih osmanskih osvajača. Svečanost datira od dana kad se kotorski providur Francesco Bataggia zavjetovao da će svake subote bos hodočastiti u Gospino svetište nad Kotorom.
U Perastu se u spomen na pobjedu svake godine održavala zavjetna svečanost koja bi započinjala donošenjem Gospine slike u grad posljednje nedjelje u travnju. Pri donošenju slike Gospinu lađu pratile bi u polukrugu barke, s kojih su sudionici svečanosti pucali iz vatrenog oružja. Tako bi se podsjećali na vremena kada su pomorci štitili procesije vjernika od napada Turaka i gusara. U svečanosti su sudjelovali i članovi Bokeljske mornarice. Tijekom procesije ulicama Perasta slika bi bila nošena 15. svibnja. Slika bi se iz grada 29. lipnja (Petrovdan) na isti način vraćala u crkvu na otoku. Zanimljivo je istaknuti da je poznati povjesničar Pavao Butorac, kao kotorski biskup, ishodovao kod Sv. Stolice 1938. da se ta svetkovina 15. svibnja uzdigne na viši liturgijski stupanj.
Foto: Ane Stražičić Rodriguez / Kate Bećir
