Split je jedan od najljepših gradova ne samo Hrvatske, Mediterana nego i cijelog svijeta. Kad ga tek upoznate i doživite onako kako treba uz najboljeg poznavatelja Splita.
Mene je kroz Split provela moja draga prijateljica, Splićanka Magda Maver, profesorica, voditeljica UNESCO programa, povjesničarka, a prije svega iskrena i dobra prijateljica s kojom je od gusta pasat vrijeme. Od nje se stvarno puno može naučit o povijesti i ljepotama Splita.
Split ima povijest dugu preko 1700 godina, a razvio se iz antičke Dioklecijanove palače koju je rimski car Dioklecijan dao izgraditi oko 300. godine. Antički počeci Splita postoje još davno prije palače. U 3. ili 2. stoljeću pr. n. e., na ovom je području postojala grčka naseobina Aspalathos. Car Dioklecijan je 295. godine započeo gradnju goleme palače u koju se povukao nakon abdikacije. Nakon propasti obližnje Salone, stanovnici su pred navalom Avara i Slavena u 7. stoljeću pobjegli u sigurnost napuštene Dioklecijanove palače. Pretvorili su je u utvrđeni grad, a carev mauzolej postao je katedrala.
Tijekom stoljeća u srednjem vijeku gradom su upravljali Bizant, hrvatski kraljevi u 10. stoljeću te Mletačka Republika i Ugarska. Mletačka je vlast ostavila snažan pečat na arhitekturu i obrambene zidine grada. Nakon pada Mletaka krajem 18. stoljeća, Splitom vladaju Francuzi i Austro-Ugarska, pod čijom upravom grad doživljava gospodarski i kulturni preporod. Kroz 20. stoljeće Split prolazi kroz razdoblja Kraljevine Jugoslavije, talijanske i njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu te socijalističke Jugoslavije. Od 1991. godine dio je neovisne Republike Hrvatske. Kako je Salona bila nekad glavno administrativno središte rimske pokrajine Dalmatia, tako je danas Split administrativni centar hrvatske Dalmacije i jedan od najljepših i najznačajnijih turističkih destinacija Europe.
Ono što čini Split poseban su sveti Duje i rimski car Dioklecijan. Odnos između cara Dioklecijana i Svetog Duje (Dujma) predstavlja jednu od najvećih povijesnih ironija, na kojoj doslovno počiva identitet i arhitektura današnjeg Splita. Riječ je o sudbinskom susretu rimskog progonitelja i njegove kršćanske žrtve.
Car Dioklecijan bio je moćni rimski reformator, ali i pokretač posljednjeg velikog i iznimno okrutnog progona kršćana u Rimskom Carstvu. Sveti Duje, podrijetlom iz Sirije, bio je ugledni kršćanski biskup u Saloni (glavnom gradu rimske Dalmacije). Zbog carevih edikata o progonu kršćana, namjesnik Marko Aurelije Junije dao je uhvatiti Duju. Sveti Duje je pogubljen 10. travnja 304. godine u amfiteatru Salone, s drugim lokalnim kršćanima. Iako je naredba stigla s vrha Dioklecijanove vlasti, povijesni izvori bilježe da je egzekuciju na terenu proveo carski namjesnik, dok je carstvu formalno već počeo suupravljati carev zet Galerije.
Veliki povijesni preokret ironija sudbine odigrala se otprilike 300 godina kasnije, točnije u 7. stoljeću. Kada su Avari i Slaveni razorili Salonu, preživjeli kršćani pobjegli su u sigurnost tada već napuštene i prazne Dioklecijanove palače. Izbjeglice su učinile nezamislivo, izbacili su cara. Pretvarajući palaču u grad Split, kršćani su ušli u carev raskošni, privatni mauzolej. Prema predaji, carev sarkofag i njegovi poganski kipovi uklonjeni su i uništeni, a uselili su sveca. Iz ruševina Salone potajno su donijeli kosti i relikvije biskupa mučenika – Svetog Duje i to je bila pobjeda žrtve. Dioklecijanov mauzolej posvećen je u kršćansku katedralu (danas Katedrala sv. Duje), što je čini jednom od najstarijih katedrala na svijetu. Tako je car koji je htio iskorijeniti kršćanstvo nesvjesno sagradio dom za vječno štovanje čovjeka kojeg je pogubio. Sveti Duje danas je službeni zaštitnik Splita. Grad mu svake godine 7. svibnja odaje počast velikom Festom pod nazivom Sudamja. Drvene vratnice katedrale izradio je majstor Buvine, 1214.g.
Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, u narodu je poznata kao Katedrala sv. Dujma (sv. Duje). Katedrala je smještena u kompleksu Dioklecijanove palače u Splitu, na Peristilu i prvotno je bila carski mauzolej, sagrađen početkom 4. stoljeća. Najstarija je katolička katedrala u svijetu. Današnja splitska katedrala izgrađena je u 4. stoljeću kao mauzolej rimskog cara Dioklecijana († 316.). Uoči careve smrti, Milanskim ediktom 313. godine, kršćani su dobili slobodu ispovijedanja vjere pa su u Saloni, upravnom središtu provincije Dalmacije, sagradili bazilike nad grobovima kršćanskih mučenika koje su postale sjedištem hodočašća i kulta svetaca.
U 7. stoljeću, Avari i Slaveni su srušili Salonu. Preživjeli stanovnici su pobjegli na otoke, odakle se, nakon određenog vremena, dio njih vratio na kopno i nastanio u napuštenoj carskoj palači. Carski mauzolej su pretvorili u kršćansku crkvu, uklonili poganske idole i sarkofag u kome je car počivao. Iz srušenih bazilika u Saloni, prenijete su kosti svetih mučenika koje je Dioklecijan dao pogubiti: Dujma, prvog biskupa Salone, i Anastazija, radnika, koje su pohranili u carev mauzolej posvećen za metropolitsku crkvu. Prema predaji sačuvanoj kod splitskog kroničara Tome Arhiđakona iz 13. stoljeća, prvi splitski nadbiskup bio je Ivan Ravenjanin (7. st.) koji je organizirao i uredio splitsku Crkvu.
Splitska katedrala poznata je po drvenim vratima koje je izradio domaći majstor Andrija Buvina 1214. godine, izrezbarivši u orahovini 28 prizora Isusova života. Odlično su očuvana, osim najdonjih dijelova oštećenih nogama prolaznika, Buvina su vrata raritet u europskoj umjetničkoj baštini, jer dok su brončane romaničke vratnice razmjerno brojne od drvenih su preostala jedva koja vrata.
Zvonik je vjerojatno izgrađen u 13. stoljeću. Termin oko kojeg se vrti moguća datacija početka gradnje splitskog zvonika jest nestali natpis iz 1257. godine koji je spominjao Kolafisu (Golubicu), udovicu splitskoga kneza Ivana Krčkog, kao donatoricu zvonika, dok joj je lokalna tradicija pridavala zaslugu i za podizanje propovjedaonice u katedrali.
Građevina je izvana oktogonalnog oblika i imala je natkriveni peripter s dvadeset i četiri mramorna stupa s korintskim kapitelima. Portal katedrale je, također, antičkog porijekla. Na baroknoj kamenoj ploči s tijarom na vrhu istaknut je metropolitanski i primacijalni status crkve koji je nadbiskupija imala do papinske bule Locum Beati Petri 1828. godine. Na vrhu portala smješten je mali sarkofag u kojem su sahranjeni ostaci Katarine i Margarite, kćeri kralja Bele IV., koje su umrle u Klisu u vrijeme mongolske najezde sredinom 13. stoljeća.
Katedrala je iznutra okruglog oblika, nadsvođena kupolom s četvrtastim i polukružnim nišama, u kojima su nekoć stajali kipovi bogova i careva. Unutrašnji prostor okružuje osam granitnih stupova postavljenih na bazi od bijelog kamena, s korintskim kapitelima. Ti stupovi su bili isključivo dekorativne namjene. Nad bogato ukrašenim kapitelima nalazi se vijenac koji čini bazu za drugi red porfirnih stupova. Iznad drugih kapitela nalazi se manji vijenac te friz s likovima genija, Merkura Psyhopomposa te medaljoni s likovima cara Dioklecijana i njegove žene, carice Priske.
Po ulazu u katedralu, s lijeve strane, nalazi se šesterostrana propovjedaonica (ambon) nastala 1257. godine darom kneginje Kolafise, udovice splitskog kneza Ivana Frankopana. Izradio ju je majstor Mavro od skupocjenoga crvenog i zelenog porfira koji potječu vjerojatno od uništenog carskog sarkofaga. Propovjedaonica je podignuta na šest mramornih stupova koji završavaju raznolikim kapitelima od domaćeg kamena.
U 15. stoljeću izgrađena su dva kamena oltara s ciborijima koji su smješteni u nišama mauzoleja s lijeve i desne strane glavnog oltara. Desni oltar posvećen glavnom gradskom patronu svetom Dujmu dao je podići 1427. talijanski majstor Bonino da Milano († 1429.), a oblikovan je kao sarkofag s ležećim likom svetog Dujma u ornatu, koji je glavu položio na aureoli iznad ukrašena jastuka, dok nad njom tri anđela podržavaju nabranu tkaninu poput šatora. Unutarnji dio baldahina ciborija oslikali su freskama kasnogotičkog stila splitski slikar Dujam Vušković i Ivan Petrov iz Milana.1429. godine. U drugoj polovici 18. stoljeća, podignut je novi oltar svetog Dujma pa je ovaj tada posvećen svetom Josipu. Godine 1958., tijekom restauratorskih radova, uklonjen je barokni antependij i otkriven antički sarkofag s likom Dobrog pastira (Pastor Bonus). Na sarkofagu nalazi se oltarna menza s natpisom u ritmiziranim stihovima koja datira iz sredine 13. stoljeća.
Lijevi oltar, posvećen gradskom suzaštitniku svetom Anastaziju, djelo je umjetnika Jurja Dalmatinca koji ga je izradio 1448. godine, također u obliku sarkofaga s gisantom. Na antependiju oltara nalazi se lijep i realističan reljef s prikazom Kristova bičevanja, izrađen po uzoru na Donatellov crtež. U sjevernoj niši katedrale smješten je novi oltar sv. Dujma, rad mletačkog kipara Giovannija Marije Morlaitera (1699. – 1781.) iz 1767. u koji su 1770. godine prenesene svečeve moći. Na antependiju oltara nalazi se reljefni prikaz dekapitacije svetog Dujma izrađen u stilu rokokoa. Nad oltarom nalazi se ciklus slika s prizorima iz života Djevice Marije, rad mletačkog slikara flamanskog podrijetla, Pietera de Costera (o. 1615. – 1702.).
Glavni oltar splitske katedrale izgrađen je između 1685. i 1689. godine. Iznad oltara nalazi se rezbareni kasetirani svod s uljanim sličicama euharistijske tematike, djelo rapskog umjetnika Matije Ponzonija (1583.- o. 1670.) izrađeno po narudžbi nadbiskupa Sforze Ponzonija († 1640.), umjetnikova brata. Kor je dograđen početkom 17. stoljeća na inicijativu splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa (1560. – 1624.) tako što je srušen istočni dio zida mauzoleja. Time je narušen peripter, ali je znatno proširena katedrala. U koru se nalaze umjetnički vrijedne drvene korske klupe i nadbiskupski tron, te šest velikih uljanih slika iz ciklusa života svetog Dujma, rad slikara Pietra Ferarija te drveno raspelo iz druge polovice 14. stoljeća u obliku grčkog slova Y.
Zvonik splitske katedrale je jedan od najoriginalnijih crkvenih zvonika na jadranskoj obali. Gradnja zvonika započela je sredinom 13. stoljeća i trajala je negdje do sredine 16. stoljeća. Zbog iznimno dugog perioda gradnje, kombinacija je romaničkog i gotičkog graditeljstva, no oba stila su u izvrsnom suglasju. U dekorativnim elementima prevladava romanički stil, a izvedba arhitektonske prozračnosti pripada gotičkom stilu gradnje. Osebujno je graditeljsko djelo, specifično po svojoj vitkosti i transparentnosti, po stepenastom sužavanju prema vrhu i uklopljenosti u antičko graditeljsko okruženje, jer uporabom vijenaca i kapitela, u formatu otvora i lukova, korespondira s arkadama Peristila i trabeacijom periptera mauzoleja.
Nisu poznati prvotni projektant i graditelj splitskog zvonika, no zna se da je u 15. stoljeću izvjesni Nikola Tvrdoje upravljao nastavkom gradnje. Donatori izgradnje monumentalnog zvonika, osim građana Splita, vjerojatno su bili ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. i njegova žena kraljica Marija te knez Ivan Frankopan i žena mu Kolafisa. Zvonik je temeljito i radikalno restauriran u razdoblju između 1890. i 1908. godine. Posljednji kat s naznakama renesansnog stila u potpunosti je izmijenjen kako bi bio u stilskom suglasju s ostalim katovima zvonika. Brojne antičke spolije i skulpture s prikazima grifona, lavova, sfinga i ljudi uklonjene su. Pojedini ulomci starog zvonika čuvaju se u Muzeju grada Splita ili su ugrađeni u zgradu Tusculuma u Saloni. Ispod mauzoleja smještena je kripta posvećena sv. Luciji, djevici i kršćanskoj mučenici.
U katedralnoj riznici, smještenoj iznad sakristije, čuva se Evanđelistar sv. Dujma iz druge polovice 6. stoljeća, najstariji rukopis pisan na pergameni sačuvan na tlu Hrvatske. Među vrijednostima riznice nalaze se dragocjeni arhivski dokumenti, srednjovjekovni kodeksi (Historia Salonitana), brojni relikvijari, srebrna pala s oltara sv. Dujma iz prve polovice 14. stoljeća, misno ruho i posuđe te čudotvorna ikona Gospe od zvonika prenesena iz crkvice iznad Željeznih vrata.
Dioklecijanova palača je antička palača cara Dioklecijana u Splitu. Oko 300. godine podigao ju je rimski car Dioklecijan i u njoj je boravio nakon povlačenja s prijestolja (305.) do smrti (316.). Gradili su je grčki arhitekti Filatos i Zotikos Grčki čije potpise možete naći na dnu kolone koja se nalazi na desnom ulazu u katedralu. Sagrađena je u uvali poluotoka 5 km jugozapadno od Salone, glavnoga grada provincije Dalmacije. Ostatci palače danas su dio povijesne jezgre grada Splita koja je upisana na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi još 1979. godine.
Splitski Peristil je središnji gradski trg koji se nalazi ispred prvostolnice Sv. Dujma u Starom gradu u Splitu. Ujedno je i jedan od najstarijih sačuvanih trgova u Europi. Izvorni naziv bio je Pločata sv. Dujma. Čini ga peristil nekadašnje antičke Dioklecijanove palače, izgrađene na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće.
Izvorno, peristil (lat. peristylium) je unutrašnje dvorište otmjene grčke i rimske okruženo trijemom sa stupovima, bazenom u sredini i često urešeno kipovima. U kontekstu grada Splita i Dioklecijanove palače, Peristil je trg okružen trijemom sa stupovima.
U vrijeme izgradnje nalazio se na glavnom kardinu (cardo) nekadašnje Dioklecijanove palače i u sjevernom se dijelu križao s njezinim glavnim dekumanom (decumanus). S bočnih strana je omeđen s dva reda stupova u korintskom stilu povezanih međusobno lukovima. Nekoliko stupova s južne strane su doneseni iz Egipta i izrađeni su od carskog porfirita, a vjeruje se da je od njega bio izrađen i Dioklecijanov sarkofag, koji se nalazio u današnjoj katedrali sv. Duje oktogonalnog oblika. Bočne strane pročelja su bile ukrašene dvjema sfingama od kojih se jedna i danas nalazi na trgu gotovo savršeno očuvana. Pročelje trga je podijeljeno u dva dijela: gornji vodi u Vestibul, a donji stepenicama u veličanstvene podrume palače. Pročelje koje vodi u Vestibul bilo je ukrašeno s tri kipa od kojih je jedan predstavljao cara Dioklecijana, drugi boga Jupitera dok treći je još uvijek nepoznanica.
Protiron koji se nalazio s južne strane također je doprinosio važnosti Peristila, jer se s njega car Dioklecijan obraćao stanovnicima drugog dijela palače. Također, spajao je, zapravo odvajao, sjeverni dio palače za sluge, vojsku i slično od južnog dijela gdje je boravio car. S njegove su se zapadne strane nalazili krstionica (Jupiterov hram), te Venerin i Kibelin hram, te s istočne strane Dioklecijanov mauzolej, današnja katedrala.
Središnji trg Dioklecijanove palače oblikovan je početkom 4. stoljeća kao reprezentativno središte carske rezidencije. Na njegovoj istočnoj strani nalazio se mauzolej rimskog cara Dioklecijana (284. – 305.), na zapadnoj Jupiterov hram, dok se na južnom dijelu nalazio reprezentativno ukrašeni Protiron, ulazak u careve privatne odaje.
Nakon preobrazbe antičke rimske palače u srednjovjekovni grad Split, od 7. stoljeća, Peristil postaje katedralni trg i zadržava ulogu javnog prostora pred Splitskom katedralom, bivšim carskim mauzolejom. Gradska vijećnica se do 15. stoljeće nalazila na Peristilu, tako da je upravni život grada bio povezan s tim trgom. Budući da se na nasuprotnoj strani nalazila katedrala i crkveno središte grada nalazilo se uz sam prostor Peristila.
Godine 1860. otvoren je prolaz od Peristila do morske obale koji je išao kroz podrume palače, odnosno supstrukcije carskog stana. Prolaz je opet bio zatvoren 1928. godine, da bi bio konačno opet otvoren početkom 1960-ih, kada je ujedno i spuštena razina Peristila na pretpostavljenu izvornu razinu.
Dana 29. rujna 1929. godine na Peristilu je otkriven spomenik Grguru Ninskome, hrvatskom biskupu iz 10. stoljeća, rad kipara Ivana Meštrovića (1883. – 1962.) kojega je poklonio gradu Splitu, a stajao je tu sve do studenoga 1941. godine kada su ga talijanski okupatori uklonili i rastavljenoga ga odložili u dvorištu općinskih skladišta na obali. Godine 1954. ponovno je postavljen, ali ovaj put između sjevernih Zlatnih vrata Dioklecijanove palače i Gradskoga parka.
Kulturna događanja na Peristilu
Koristi se kao prostor za važnija kulturna događanja u Peristilu, te zbog svoje odlične akustike često služi kao prirodna pozornica i scena za mnoge glazbeno-scenske spektakle. Od njih je najpoznatija tradicionalna izvedba Verdijeve Aide za vrijeme Splitskog ljeta. Također, tijekom ljetnih mjeseci, pozornica je na kojoj se odvija izmjena rimske straže svakog dana u podne, a koja osim više kostimiranih pripadnika u ulozi rimskih vojnika, uključuje i kostimirane uloge cara Dioklecijana i njegove supruge Priske. Za vrijeme ljeta koristi se i Vestibul, iza Protirona, koji zbog svoje akustike ugošćuje članove domaćih splitskih klapa. Dioklecijanova palača imala je četiri vrata, ulaza koji je svaki imao svoju funkciju.
Zlatna vrata (lat. Porta aurea), glavna vrata Dioklecijanove palače u Splitu koja se nalaze po sredini sjevernih zidina palače. U rimsko doba kroz Zlatna vrata vodila je cesta na sjever, prema Saloni, glavnom gradu rimske provincije Dalmacije. Najraskošnije su dekorirana i druga su najbolje sačuvana vrata palače, uz Željezna vrata na zapadnom zidu.
Srebrna vrata (lat. Porta argentea), istočni ulaz u Dioklecijanovu palaču u Splitu. Bila su skromnije dekorirana u odnosu na Zlatna vrata smještena u sjevernom zidu palače. Kroz njih se izlazi na splitsku gradsku tržnicu (pazar) na početku koje se nalazi dominikanski samostan sv. Katarine Aleksandrijske izgrađen u 13. stoljeću, a obnovljen nakon rušenja u 17. stoljeću.
Prvotni naziv istočnih vrata bio je Porta orientalis (“istočna vrata”). Okrenuta su prema istoku i rimskom gradu Epetiju, danas Stobreč. Bila su zazidana u srednjem vijeku i opet otvorena i obnovljena tek 1952. godine. Ispred vrata još su vidljivi ostaci dvije osmerokutne kule koje su branile ulaz. Iznad vrata, u rimskom stražarskom prolazu, sagrađena je vjerojatno u 6. stoljeću crkva sv. Apolinara koja je poslije porušena, a s unutrašnje strane vrata podignuta je crkva Dušica porušena u bombardiranju grada 3. lipnja 1944. godine. Budući da su ova vrata bila zazidana još u srednjem vijeku, Mlečani su 1764. godine otvorili pored njih tzv. Mala vrata, uz koja je 1820. godine bila sagrađena prvotna zgrada Arheološkog muzeja, koja se naslanjala na istočne zidine Palače.
Željezna vrata (lat. Porta ferrea), zapadna vrata Dioklecijanove palače u Splitu. U rimsko doba nosila su naziv porta occidentalis ili porta principalis sinistra, a koristila su se za ulazak u Dioklecijanove († o. 316.) sumporne toplice, ali i za izvođenje kažnjenih legionara na bičevanje ili kamenovanje. Nalazila su se na osi istok-zapad kojom se protezala cesta via decumanus, koja je na istočnoj strani završavala sa Srebrnim vratima. Najbolje su sačuvana vrata carskog kompleksa.
Mjedena vrata – južna vrata, njihov rimski naziv je PORTA MERIDIONALIS. Kao vrata koja je prema nekim pretpostavkama o izvornom izgledu južne fasade Dioklecijanove palače oplakivalo more, potpuno se razlikuju od ostalih triju. Skromnijih su dimenzija, ali im je i drukčija funkcija, jer se kroz njih, kroz Podrume izlazi na more. Pored renesansnog naziva Aenea-Mjedena, nosila su i atribut SIGURNOSNA, jer su osiguravala bijeg morem u slučaju napada na palaču s kopnene strane. Uz djelomičnu restauraciju, autentični blokovi vrata iznenađenim posjetiteljima ukazuju na skoro dvomilenijsku vodootpornost. Danas su postala “glavna” jer turisti kroz njih najčešće započinju stručna razgledanja s lokalnim vodičima, i kroz Rimske Podrume stižu do središnjeg dijela Palače.
Vestibul (latinski: vestibulum, predvorje, trijem, ulaz) je prostrano predvorje koje se najčešće javlja u javnim i reprezentativnim zgradama. U antičkoj rimskoj građanskoj kući vestibul je bila prostorija koja je povezivala ulaz s atrijem. Raskošan izgled poprimila je za vrijeme Rimskog Carstva (npr. Hadrijanova vila u Tivoliju, Dioklecijanova palača u Splitu). U renesansnoj i baroknoj arhitekturi vestibul je bio dvorište u kući, odnosno otvoren prostor prema kojemu komuniciraju stambene prostorije, ili zatvoren, bogato ukrašen ulazni prostor iz kojega vodi stubište u gornji kat.
Osmišljen je bio za bijeg Cara Dioklecijana u slučaju opasnosti.
Vestibul je izvana četvrtastog, a iznutra kružnog tlocrta. Vestibul, to staro carsko predvorje i danas djeluje monumentalno. A kako li je tek fasciniralo u svojoj prvotnoj potpunosti: polukružne niše s kipovima; velika kupola sa svjetlucavim mozaikom u bojama, o čemu svjedoči Marko Marulić svojim rukopisom iz 16. stoljeća; bjelina rotondastog zida. Kroz Vestibul se s Peristila ulazilo u rezidencijalni dio palače. No, možete li zamisliti da se do prije nešto više od pola stoljeća baš u njemu stanovalo, da su stanovnici tamo uzgajali i perad i imali vrtove.
Jugoistočno od Vestibula nalazi se srednjovjekovni kvart, unutar kojega je najstarija ranoromanička kuća iz desetoga stoljeća. Naslonjena je na sam Vestibul, danas je u njoj smješten jedan od najljepših i najnagrađivanijih splitskih hotela, prigodno nazvan Vestibul. Na drugom kraju trga, u nekadašnjoj crkvi Svetog Andrije podignutoj u sedmom stoljeću na mjestu carskih odaja, uređen je Etnografski muzej. Carske odaje nažalost nisu sačuvane, ali su zato Podrumi njihova vjerna kopija, pa je lako predočiti gdje su se nalazile blagovaonica, kuhinja, smještaj za žene, terme…
Šetnjom ostacima Kriptoportika, carske šetnice, dolazilo se do zapadnih odaja u kojima je dominirala knjižnica, da bi uz sam carev stan na jugozapadnom dijelu bile smještene Dioklecijanove terme, danas u unutrašnjosti hotela Slavija.
Split ima najmanju crkvu na svijetu, crkvicu sv. Martina, XI. st. Na sjevernim vratima Dioklecijanove palače je spomenik Grguru Ninskom. Običaj je da se dotakne njegov palac za sreću. A s južne strane Dioklecijanove palače, koja je najveća druga po veličini rimska palača, poslije Pulske Arene, (treća je rimska palača u Polačama na otoku Mljetu) na istočnoj strani Jadrana, je Splitski porat, poslije Rijeke, druga po veličini luka u Hrvatskoj i predivna daleko poznata Splitska riva po kojom sam se prošetala sa suprugom Luisom i prijateljima Magdom, Ines i Nenom. U jednom od brojnih splitskih restorana uživali smo u ribljim specijalitetima i nazdravili našem lijepom i dugom prijateljstvu koje je počelo pod mojim borom u Pomeni.
Hvala im još jednom na druženju i na upoznavanju ovog prekrasnog hrvatskog bisera na Jadranu. Da biste najbolje upoznali neko mjesto, njegovu povijest i ljepote to ćete učiniti najbolje s nekim tko tamo živi i koji voli i poznaje svoje mjesto, svoj grad. Poslije ovog razgledanja Splita s mojim prijateljima i ja sam ga počela gledat kao moj grad kojem ću se vraćat zavazda.
Dođite i vi, Split vas čeka.
Do idućeg Džira s Anom Mljećkom, lijepi pozdrav iz Splita!
Tekst djelomično preuzet sa stranice TZ Split / Wikipedia