Ima zemalja koje ti se u srce uvuku, ugnijezde se i pritaje pa ih cijeloga života nosiš i osjećaš. Osjećaš im damare kako kucaju kao u nekom suzvučju s otkucajima srca tvoga. Osjećaš im neki posebni, samo njihov miris koji prožima biće tvoje. S vremenom postanete nekako dvoje u jednom i kad bi te netko upitao otkad to tu zemlju u srcu nosiš, teško bi mu odgovorio jer ti se čini da je to otkad znaš za se.
I ja imam tako jednu svoju zemlju, zemlju Bosnu koja mi se u svaku poru uvukla. U srcu dijeli mjesto s mojom Slavonijom u kojoj svijet ugledah, a i duša mi podjednako i jednom i drugom diše. Možda su za to krivi moji davni preci koji korijenje u Bosni pustiše, u stabla se razviše, pa onda neki od tih sinova Bosne ponosne u bogatstvu ravne Slavoniji odlučiše sreću potražiti. Zbog njih se u meni zadržala ta iskra ljubavi prema Bosni i svemu što Bosnom miriše.
U Bosni provedoh najljepše dane, one gimnazijske o kojima mnogi pjesnici pjevahu i još pjevaju. U tim godinama spoznavah svijet i život očima koje se od djetinjeg pogleda odlijepiše i zrele postajati počeše. Družeći se s vršnjacima triju vjera i triju naroda, a sve bile kao jedna, disale jednom dušom, voljele se i poštovale, shvatila sam i naučila da je različitost bogatstvo, iskrenost i poštenje svetinja, a rad i red uvjet da se živi i preživi.
Šetajući njezinim lijepim livadama i milujući stećke na kojima se još zapisani tragovi nekog davnog života vide, shvatila sam da mi to slovo na kamenu govori koliko je stara ta lijepa zemlja, koliko je jaka i neuništiva, koliko je vječna. Život me odvede daleko i od Bosne i od Slavonije. Obje ih ponesoh u duši i obje me glazbom i besjedom pozdravljaju. Razigrana i dukatima ukrašena Slavonija njiskom i vriskom me na se podsjećala, a Bosna mi se sevdalinkom u dušu uvukla. Sevdalinka mi je postala druga u tuzi i pratilja u veselju. Pjevajući sevdalinke ja sam išla Bosni svojoj u pohode, hrabrila i nju i sebe u danima kada su neljudi po njoj palili i žarili.
Boga sam molila da se ne zamute njezini izvori i njezine rijeke, da ne zarastu mirisni šljivici, da ne utihnu saz i sevdalinka. Vjerovala sam i ta vjera mi je snažila nadu da će moja Bosna, prkosna i ponosna, odjevena u behar i naoružana ljubavlju, pobijediti zlo i ponovno procvasti. Hvala Bogu, tako se i dogodilo.
U želji da je zagrlim i osjetim pohodila sam je. Prvi put, poslije zlog vakta koji je ubiti htjede, dočekala me ranjena, ali sa sjajem u očima, nadom u srcu i velikom željom za životom. Mezari u parkovima i poneka zdanja koja kao da su se slučajno tu našla svjedočila su o promjenama koje su moju Bosnu zadesile. Vidjele su se te promjene i na ljudima. I njihove oči kao da su se teško iz mraka zla i prokletstva ljudskog privikavale na svjetlo i toplinu slobodnog bitisanja.
Potražila sam i našla sevdalinku. Ona je ostala ista, borila se sa svojim ljudima i izborila, u dušu im se hrabreći ih pritajila da bi im u slobodi srce razgalila i veseljem život začinila.
Kad se drugi put usred vrućeg ljeta Bosna i ja ponovno zagrlismo, razveseli me na svakom koraku. Postaje opet ona ljepotica, prkosna i ponosna, okićena i fontanama i šadrvanima, lijepim kućama s velikim prozorima koje kao da žele čim više svjetlosti sunčeve usrkati u se. Pokraj obala njezinih bistrih rječica ponovno se pojaviše stolovi i stolice, ražnjevi na kojima se vrti janjad i pjesma.
Ljudi nasmijani, u žurbi za poslom, ali isto tako uvijek spremni da s prijateljem popiju kavu ili kahvu, poeglenišu i onda opet svatko svojim putem. Pojavio se opet onaj njihov humor što je od svakog zla jači, što krijepi dušu i nadu ulijeva.
I sevdalinka oživjela i u novo ruho se zaodjenula. I mladi globalne dobi u njoj ljepotu nađoše pa je pjevaju, obogaćuju.
Vratih se kući sretna i zadovoljna. Sretna zbog Bosne moje koja se kao feniks iz pepela podigla, sretna i zbog sebe jer ju sada još ljepšu u srcu nosim. I dalje se ona i ja zajedno sevdalinkom razveseljavamo i radošću napajamo.
Neka meni tebe u srcu i duši, Bosno moja ponosna, draga drugo moja.
BOSNA
Lijepa kao mlada nevjesta
Miriše beharom i livadama osunčanim
Pjeva potocima i rijekama šumi
U njedrima svojim razna blaga skrije
Dobra kao pogača
Hrabra kao majka kada čedo svoje brani
Troju djecu ima
Sve ih u krilu čuva
Zagrljajem tješi
Pjesmom i nadom osnaži
Onima što iz neke nedođije
Dođoše
Da joj haljine trgaju
U kući njezinoj red da prave
Djecu zavađaju i rastavljaju
Poručuje
Okanite se ćorava posla
Ne dirajte u rane još nezarasle
Ostavite mi djecu moju
Vjere i adete njihove
Poštivanje i ljubav
Što s mlijekom posisaše mojima
Ne dirajte mi u gnijezdo
Jedva sam ga ponovo savila
Zar ne znate kukavice kukavne
Duše jadne i prazne
Da mržnja i zlo propast rađanju
Ne prosipajte zlo sjeme
Po njivama mojim
Na njima samo kruh sloge
I pogača ljubavi rađanju
A djeca moja sva troja
Vjekovima dobrotu siju
I plodove njezine žanju
Zato ostaju opstaju i turaju