Godine prolaze ali ožiljci koje mnogi nose iz Domovinskog rata i dalje bole mnoge koji su doživjeli te strahote. Ovo je sjećanje Marija Glumca iz Slanog koji je u vrijeme agresije na Hrvatsku i njegov dom imao 13. godina.
Ovo su sjećanja jednog uništenog djetinjstva Marija Glumca koji je preživio sve strahote i zlo koju su JNA i Srbocrnogorski četnici sijali za vrijeme Domovinskog rata u Slanome i dubrovačkom području. A ovako je bilo i po cijeloj Hrvatskoj – od Dubrovnika pa sve do Vukovara. Zato o ovim strahotama treba što više pisati, kao i svemu što se događalo u vrijeme kad su pokušali porobit i prisvojit Hrvatsku. Ali nisu uspjeli ubit taj naš slobodarski duh i ljubav za našu voljenu domovinu. Ako se nije zapisalo onda pada u zaborav što je propast za naše nove generacije i za cijelu naciju. Naša Vlada i Ministarstva ne rade dovoljno da se ovaj mračni dio suvremene povijesti ne zaboravi, ali zato druga strana koja je sve ove zločine činila priča svoju priču i svoje zločine opravdavaju. Tako laži koje su puno puta izgovorene, a nisu opovrgnute postaju u očima drugih istina. Dokle će sve ovo trpjet naš napaćeni narod. Narod koji ne zna svoju povijest drugi mu kroji budućnost. (Ane Stražičić Rodriguez)
Pričo sam ovo sto puta svake godine i pričat ću ovo sto puta i ove i svake naredne godine da se ne zaboravi koliko nam je zla nanešeno. Puno čejadi poput mene pamti i svak od nas ima svoja sjećanja na pakao koji smo pasali no malo ljudi to piše i prenosi osim onima najbližima a nažalost kako godine idu sve nas je manje na ovoj bandi a sve više na onoj tako da kad čejad ode to što su u ratu pasali s njima odlazi u grob a sami smo svjedoci koliko je njihova kontrapropaganda iz godine u godinu sve jača.
I što mi manje govorimo i pišemo toliko su oni sve slobodniji i grlatiji tako da nekad čovjek stječe osjećaj ko da smo mi napali njih a ne oni nas i da bi se mi trebali ko sramit jer su naše kuće spaljene a čejad nestala i pobijena a ne oni. Ja sam imo samo trinaest godina te 91 i djetinjstvo mi se doslovno preko noći preokrenulo jer mi se život od dječjih dana osamdesetih prepunih druženja, igre, školskih briga te 91 godine preko noći preokrenuo u život prepun strepnje, straha, nevjerice.
Par mjeseci prije napada na Slano ratna topovnjača JNA je stala usidrena ispred naše slanske vale, ko je mogo i promisli da ona samo čeka zapovjed za napad. Po brdima iznad mjesta viđeli smo tokom cijela ljeta svjetla po noći no umirivali su naše starije mještane da su to samo vojne vježbe a zapravo su se oni pripremali za napad i ukopavali. I to se i dogodilo na ove prve dane listopada su raspalili po našem mirnom turističkom mjestu Slanomu sa svih oružja, sa svih banada s kopna, zraka i s mora.
Mi smo se zabili po kućama ko da su nas kuće mogle spasi kad klepne granata posred kuće ode i ti ali što smo mogli ko je uopće imo ikakvo sklonište,sve je fermalo. Eto jedna granata sa raketne topovnjače je gruhla posred kuće mogla pokojnoga ćaće, samo sreća božja i božja providnost je htjela da tad moj pokojni ćaća i pokojna mi baba nijesu bili unutra. Stala je škola,vrtić, svakodnevni život. Ja sam tu školsku godinu krenuo u osmi razred koji sam u Slanomu u OŠ uspio ić samo prvih 15-tak dana prije nego su nas napali. Malobrojna obrana nije mogla izdura toliku silu mada su im u Čepikućima dobro bili zapaprili. Ja i moji smo se skrivali u kući moga pokojnoga djeda Luke, pokojna mi mati je tih par dana kako je radila ko kuharica u Admirala svaki dan sjedala u našega maloga fića i hodila kuha za malobrojne branitelje. Viđela je nesretna i kad je od udara jedne granate poginuo naš sumještanin Vicko Runje.
Mene ko dijete nije bilo toliko strah za me koliko me bilo strah za moju mater, sve što sam prije toga doživio je bilo preko filmova na televiziji, ili preko vijesti na kojima bi gledali kako se ratovi i čudesa događaju u stranim državama i nekako nisam mogo vjerova da se takvo nešto sad događa i nama. Ta zašto? Što smo mi kome zla odi činili. Ali ko te pita granata ne gleda ona ubija jednako i branitelja i civila, ženu,dijete, starca ona đe udari razara i donosi smrt i uništenje i nažalost tako su poginula i tri nesretna pomorca sa broda Perast koji su se pod okriljem noći pokušali izvući iz Slanoga i granata sa raketne topovnjače ih je pokosila na Usječeniku između kuće moga pokojnoga đeda Luke i pokojnoga Antuna Perušine tj poviše njih.
Da nije bilo pokojnoga Gašpara Ljubišića i njegova sina Balda mi ne bi ni znali da Slano pada i da ljudi napuštaju Slano da spase žive glave. Mi nismo imali kad uze ni takulin ni nikakve osobne stvari ni robu, ama baš ništa iz doma već smo noseć samo robu što smo imali na sebi nas osmero u malom žutom stojadinu dunda mi Nika krenuli u nepoznato teška srca napustivši naše rodno mjesto, koliko smo bili ludi misli smo da bježimo danas a ko sutra ćemo se već mi vrati no pasalo je dugih osam mjeseci do oslobođenja Slanoga i našega povratka.
Jedna grupa nas Slanjana došla je do Metkovića ni živi ni mrtvi u potpunoj nevjerici, od nepravde koja nam je nanešena, ne znajući ni što ni kud ni kamo. I tad su nam rekli da će nas ljudi primi po kućama samo da pričekamo. K nama je došao jedan visok, mršav, brko čvrsta snažna glasa koji nam je reko da se zove Nedo Popovac, i da ćemo mi bit kod njega, ja pokojna mi majka, djed mi Luka i baba mi Ane smo s njime pošli u Prud kod njegove obitelji. Mi gospar Neda nikad u životu prije vidjeli nismo a kamoli njegovu obitelj suprugu mu Maru te kćeri Antoniju i Anđeliku, tj. Đelu kako ju je njen tata odmilja zvo ali su nas oni primili tako otvorene duše i srca da ne bi ni da im je rođeni brat u posjetu došao.
Ta dva prva ratna mjeseca progonstva što smo boravili kod njih oni su nam na sve načine nastojali olakšati, osjećali smo se dobrodošlo, voljeno ja sam se ko dijete začas sprijateljio sa djecom iz sela, i velik broj njihovih voljenih je pošlo brani domovinu tako da su ljudi razumjeli da nam je teško i nas gledali ko da smo im braća i sestre. Otac mi pak iz Slanoga nije uspio izać no uspio se sa naša dva susjeda skloni poviše Slanoga i prva dva mjeseca okupacije ih nisu bili otkrili. Nažalost nisu mogli ništa tu učini već samo gleda kako oni ta dva mjeseca pljačkaju i harače po Slanomu i na koncu pale kuće.
Zarobili su ih i otac je proveo dva mjeseca u Bileći u logoru. Mi dakle četiri mjeseca za njega znali nijesmo ni je li živ ni je li mrtav a koliko god su nam naši prijatelji u Prudu nastojali olakšat teško nam je svakodnevno slušat i gledat na televiziji koliko cijela naša domovina pati a pogotovo naš dubrovački kraj jer nije bilo dana da nije neko bio ranjen ili poginuo. Najteže mi je ko djetetu bilo slušati očajne vapaje za pomoći pok novinara Siniše Glavaševića i gledat svakodnevno razaranje opkoljenog Vukovara i nažalost i njegov pad tog kobnog 18.11. a poslije čuti i za pokolj na Ovčari…
Bilo je to jako teško meni ko djetetu pojmiti da takvo nešto ljudi mogu jedni drugima činit. Takve neopisive užase. Bili smo iza Pruda u Čapljini dva mjeseca te potom u Podgori kraj Makarske od veljače i tamo sam u OŠ Srećko Borić i završio osmi razred. Kad je Slano oslobođeno i mi stoprva došli Slano je bilo ko Vukovar u malom, sve je bilo uništeno i spaljeno, išarano ćirilicom i sa četiri s. Iz kuća se širio uz miris paljevine i gareži i nesnosan smrad jer gdje su jeli tu su i nuždu činili. To je bio užas za vidjet i osjet. Nismo mogli vjerova da je to isto mjesto koje smo napustili. Pokojna mi baba Ane nije ni dočekala živa povratak iz progonstva umrla je u hotelu Sirena u progonstvu u Podgori.
Sve smo morali iz nule doslovno podić i svoje živote ponovno vrati jer sve što su naši roditelji, djedovi,bake desetljećima stvarali oni su spalili i uništili no naš duh nikad slomili nijesu. Upravo u doba kad nam je svima bilo najteže a Hrvatska iz sto rana krvarila koncem te 91 izašla je pjesma Marka Perkovića Thompsona – Bojna Čavoglave koja je našim braniteljima davala snage da izdrže i ono neizdrživo. Pjesma je dizala moral, jačala inat, naš prkos i mada su nas lomili nisu nas nikad slomili jer upravo nekako u tim najtežim trenutcima taj duh sloge i zajedništva je bio jači nego ikad.
Prije par mjeseci je u Dubrovniku podignut spomenik “Slomljene olovke” u sjećanje na djecu koja su poginula u našem kraju tijekom napada na njega i opsade Dubrovnika i sad zamislite koja je to neopisiva tragedija. Što su ta nevina djeca bila kome kriva? Nikome nijesu zla nanijela, svojim roditeljima kad su došla na svijet neopisivu sreću donijela. Da bi ih jedan udar granate u jedan čas odnio. I tako su poginula 402 djeteta diljem Hrvatske. Ja sam imao sreću odrastao sam i imam danas troje djece. I tako bi bilo i sa svima njima samo da su imali priliku poživjeti i svoj život proživjeti. Rat je pakao, rat je uništenje. Ne dao Bog nikome.