Verdingkinder – u prijevodu bi to bila djeca u najmu ili službi – sluge, u Švicarskoj su tek 2013.g. dobila odštetu za pretrpljenu nepravdu kojoj su bili izloženi.
Koliko je točno djece od 1800 – 1980 bilo pogođeno, nitko ne zna. Najčešće su to bila djeca – siročad bez jednog, bez roditelja, ili izvanbračna. Država koja se morala brinuti za tu djecu, najčešće bi ih smjestila kod seljaka koji se trebao brinuti za njihov odgoj i obrazovanje. Međutim, umjesto da im se ponudi ono što su trebali, najčešće su ta djeca bila jeftina radna snaga koja su pretrpjela i najgora zlostavljanja. Čak do početka 20. stoljeća, djeca su se nudila na sajmu, gdje bi ih dobio onaj koji je od države ili općine tražio najmanje.
Razlog takvog postupanja koje je sustav podržavao bilo je siromaštvo tog vremena, općine su tako rješavale pitanja nezbrinute djece. Mnoga djeca pretrpjela su razna fizička i psihička zlostavljanja koja su ostavila dubok trag. Najveći dio njih nikada nije digao svoj glas, točan broj djece koja i danas žive kao odrasli u domovima nije poznat.
U travnju 2013., tadašnja predsjednica vlade, Simonetta Sommaruga javno je u ime Vlade zatražila oprost od te djece za sve što im je učinjeno. Godinu dana kasnije lansirana je odšteta, koja uz financijsku odštetu, traži fundirano sučeljavanje s tim dijelom povijesti.
U Bernu je 9. studenog 2016. otvorena izložba renomiranog fotografa Petera Klaunzera, koji je kroz svoj posao upoznao mnogu, tim problemom pogođenu djecu. Duboko dirnut njihovim sudbinama, zamolio ih je za portretiranje. Cilj izložbe je prenijeti utiske iz sadašnjeg života pogođenih. Fotograf također želi ovoj djeci dati lice i spriječiti da taj dio tužne prošlosti padne u zaborav. Svaki portret potpisan je djelićem biografije pojedinaca. Kroz zvučnik do posjetitelja dopiru te rečenice koje nikoga ne mogu ostaviti hladnim.
Ovo portretiranje je rehabilitacija djece, te odavanje počasti stotinama tisuća kojih više nema.