Potresna autobiografska proza australske Hrvatice

Govor predsjednika Društva hrvatskih književnika mr. sc. Đure Vidmarovića na promociji knjige australske Hrvatice Vande Boras Podravac Dnevnik iz tuđine / A Diary from the Croatian Diaspora, održane u Zagrebu u Hrvatskoj matici iseljenika 13. rujna 2018.

Uz autoricu, o knjizi su govoriti izaslanik predsjednika Vlade RH državni tajnik Zvonko Milas, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prof. Mijo Marić, urednica Vesna Kukavica te predsjednik Društva hrvatskih književnika mr. Đuro Vidmarović, čiji nadahnuti govor donosimo u cijelosti.

Ugledna Hrvatica iz Australije, Vanda Boras Podravac, obogatila je povijesnu literaturu hrvatskog iseljeništva nakon Drugoga svjetskog rata zanimljivom, iskreno pisanom, pouzdanom pa i iscrpnom knjigom autobiografskog karaktera naslovljenom A Diary from the Croatian DiasporaDnevnik iz tuđine s podnaslovom Stradanja hrvatskog naroda u XX. stoljeću gledana kroz prizmu jedne hrvatske obitelji. Podnaslovom je iskazana dramatika i tragika hrvatskog iseljeništva jer se ta dramatičnost najsnažnije izražava u sudbini konkretne obitelji. Stoga, prikazujući sudbinu svoje obitelji gospođa Boras Podravac s pravom želi upozoriti kako je sličnu sudbinu imalo na stotine tisuća protjeranih i izbjeglih hrvatskih obitelji iz matične zemlje. Autorica jednostavno kaže – Nastojala sam zorno prikazati sve što smo doživjeli u domovini i tuđini tijekom tih 45 godina naše kalvarije u XX. stoljeću. O tome se malo znalo, a još manje pisalo.

Rakurs s kojega autorica prilazi ovome hrvatskome povijesnom fenomenu je osoban i pisan u ich formi. Stoga je takav pristup s pravom subjektivan, emocionalan i dokumentaran u isti tren. Kako sam imao priliku upoznati autoricu kao uglednu i visoko pozicioniranu članicu etničke zajednice Hrvata u Australiji tijekom posjeta toj državi u svojstvu parlamentarca, 1990. i 1991. godine, želim napomenuti kako je riječ o osobi koja je u dalekome svijetu uspjela ostvariti nekoliko svojih vizija. Najprije viziju života dostojnu čovjeka u političkom smislu, uključivanjem u društveni život jedne zapadne demokracije, u sklopu manjinske etničke zajednice, ali i australskog društva kao cjeline. Druga vizija koju je ostvarila naša autorica bio je skladan i egzistencijalno neugrožavan obiteljski život u kojemu su rasla i obrazovala se djeca, postavši ugledni australski građani i stručnjaci, sačuvavši hrvatsku historijsku svijest i znanje materinskoga jezika. I kao treću viziju smatram onu koju je ostvarila gospođa Boras Podravac svojim obrazovanjem uz rad i odgoj četvero djece, a to je svakako njezin uspon na obrazovnoj ljestvici sve do fakultetske diplome i priznanja u struci. Po tome naša spisateljica i njezina obitelj spadaju u onaj sretniji dio iseljene Hrvatske. Mnogi su iseljeni Hrvati propali u tuđini, postali ojađeni, usamljeni i depresivni, preživljavajući na rubu egzistencije sa srušenim idealima. Upoznao sam i takve naše sunarodnjake, suosjećajući s njihovom sudbinom.

Životni put gospođe Boras Podravac je impresivan, kao i povijest njezine obitelji u Hrvatskoj. To je povijest stradanja, diskriminacije, patnji, ubijanja, progona i bježanja u tuđinu. I sve to zbog jednoga razloga (danas tako razumljivoga) – a to je nacionalna svijest i želja za životom u slobodnoj državi. U tome dijelu ova knjiga odražava sudbinu svih slobodoljubivih Hrvata u obje Jugoslavije.

Čitatelji zasigurno znaju da je Hrvatska tijekom XX. stoljeća bila u sastavu četiriju država (Austro-Ugarska monarhija,  Kraljevina Jugoslavija, marionetska Nezavisna država Hrvatska, Socijalistička Jugoslavija te samostalna Republika Hrvatska) i tri ekonomsko-politička sustava (ustavna monarhija, socijalistička federacija, parlamentarna demokracija), a sve to je utjecalo na trajnu nestabilnost društvenog konteksta i nedovršenost modernizacijskih procesa u svim područjima života, pa i u migracijama s naših prostora. U tom smislu povijest Hrvatske je povijest diskontinuiteta i napora da se traume tih diskontinuiteta prevladaju te da se ponovno međusobno, na temeljima nacionalne pomirbe afirmirane tijekom Domovinskoga rata (1991. – 1995.), zbliži raseljeni hrvatski narod.

Unatoč nestabilnosti i radikalnim društvenim prevratima, treba istaknuti vitalnost i prilagodljivost naših ljudi u domovini te hrvatskih etničkih zajednica u svijetu koje su uspjele premostiti lomove i promjene u dominantnim društvenim paradigmama. Svakako, hrvatsko iseljeništvo baštini bogatu kulturu – onu koju je ponijelo u emigrantskom tj. egzilantskom zavežljaju i onu s kojom se susrelo u slobodnome svijetu, drugim riječima onu kulturu u kojoj se naše iseljeništvo nastavilo razvijati u svijetu.

Knjiga Dnevnik iz tuđine / Stradanja hrvatskog naroda u XX. stoljeću gledana kroz prizmu jedne hrvatske obitelji naše Vande Boras Podravac memoarsko je štivo koje kronološki prati sudbinu obitelji Boras i Podravac, a zatim i same spisateljice. Knjiga je podijeljena u jedanaest poglavlja koja su, zapravo, jedanaest životnih etapa. To su: I. Život u domovini, II. Gruba realnost progonstva, III. Konačno odredište Argentina, IV. Emigracija drugi put, V. Početak u novoj domovini Australiji, VI. Dužnosti i rad organizacija u hrvatskoj zajednici, VII. Rad hrvatske zajednice u australskoj sredini, VIII. Najveći prosvjed ikad održan u Australiji,  IX. Dr. Franjo Tuđman otvara hrvatsko veleposlanstvo u Australiji, X. Australska odlikovanja zaslužnim Hrvatima i  XI. Kraj jednoga trnovitog puta.

Svoj Dnevnik Vanda Boras Podravac počinje bitnom odrednicom iseljeničke sudbine, koju ona naziva lutanjem – Moje je mišljenje o tom lutanju da je riječ o odlučnosti kako pronaći bolji život za sebe i svoju obitelj. Mislim da je definicija preuska jer cijela nam knjiga svjedoči ne samo o traženju boljega života, već o traženju slobode, poglavito nacionalne, koja uključuje sve oblike ljudskih sloboda i prava, ne samo pojedinaca, već i naroda. To potvrđuje i sljedeća autoričina misao o cijeni koju je morala platiti – Tu je također riječ o velikom gubitku – gubitku obitelji i domovine, te o prilagođavanju novoj sredini, odnosno istovremenom življenju u dvije kulture iako se istinski ne pripada niti jednoj od njih. Dakle, riječ je o velikom gubitku, odnosno visokoj cijeni, a ta je cijena uključivala:

  1. Prilagođavanje novoj sredini, što znači složen proces akulturacije, integracije i konačno – asimilacije u australsku multietničku zajednicu, bez gubitka narodnosne samoidentifikacije i zaborava materinskoga hrvatskog jezika.
  2. Istovremeno življenje dviju kultura, što je teško ostvariv cilj, a postižu ga samo uporni, svjesni i razumni ljudi. To uključuje i bikulturalnost i asimetričnu dvojezičnost. Susreo sam mnoge Hrvate u Australiji koju su ostarjeli, ali nisu uspjeli proći proces inkulturacije. S jezične strane funkcionirali su kroz dvostruku polujezičnost.
  3. Gubitak domovine kao uterusa, kao arkadijske stvarnosti, kao mitosa i toposa koji nas emocionalno, kulturološki, historijski i samobitno određuju kao civilizirane i povijesno ukorijenjene pojedince. To je značilo zabranu posjeta domovini koja s godinama postaje sve dalja, sve ljepša i sve nestvarnija, to je značilo prekid fizičkih kontakata s najbližim članovima obitelji, a godine nemilosrdno jure. Primjerice, autorica navodi kako njezin suprug posjećuje napokon slobodnu Hrvatsku te susreće vlastitu sestru – staricu, koju je on ostavio u domovini kao četverogodišnje dijete i koju nije mogao posjećivati gotovo pedeset godina.

Vraća se s obitelji u Australiju i shrvan težinom povijesnog usuda – umire. Naša autorica i njezin suprug, zapravo svi članovi obitelji Boras Podravac osim djece, žrtve su komunističkog nasilja, nacionalne hrvatske tragedije. Djeca su na dobitku! Rođena u slobodnim zemljama, obrazovana na visokim školama, odrasla u državi visokih demokratskih standarda, razine života i ljudskih mogućnosti, neće morati proći (čak ni osjetiti) strašne tegobe, stradanja i patnje kroz koje su prošli njihovi roditelji i svi članovi obitelji kako po majčinoj, tako i po očevoj strani.

Hrvatska izbjeglica, hrabra djevojka, supruga i majka četvero djece postaje fakultetski obrazovana australska gospođa, pred kojom su se otvorili novi horizonti. No, nikada nije zaboravila svoje Hrvate. Štoviše! S ponosom ističe u kojim je hrvatskim društvima bila djelatna!

Borba za afirmaciju hrvatskoga etničkog identiteta u Australiji nije bila lagana. Ta je država podržavala Jugoslaviju, a preko njezine diplomacije i domaće srpske zajednice Hrvati su bili stigmatizirani kao fašisti, a nije im priznato pravo ne samo na materinski jezik, nego niti na etnicitet. Vanda je pobjegla od jedne antihrvatske diskriminacije da bi se ovdje u slobodnome svijetu suočila s drugom. Tek 1980. dobili su pravo da svoj materinski jezik mogu nazivati njegovim pravim imenom.

Kada dolaze1990-e, pa agresija na RH, pa Domovinski rat, Vanda se uključuje u borbu za pomoć domovini na dva kolosijeka: organiziranjem materijalne pomoći i pritiscima na australsku Vladu da prizna neovisnost Republike Hrvatske.

O tome piše – Bili smo uporni u traženju priznanja Hrvatske. Zahtijevali smo sastanke s domaćim političarima, u čemu nismo uvijek imali uspjeha. Osnovali smo pododbor koji je bio zadužen za kontaktiranje sa svim veleposlanstvima koji bi nam eventualno mogli pomoći u traženju priznanja Hrvatske. (…) Puno truda smo uložili tražeći i na lokalnoj razini potporu Australije, koja je pak čekala na reakcije drugih zemalja. Neki političari zauzeli su se za našu stvar, a među njima su se istaknuli senator Brian Harradine iz Tasmanije i Paul Filing iz Pertha. Dio parlamentaraca osnovao je grupu među svojim kolegama koju su nazvali „Parliamentarians for Croatia and Slovenia Recognition“.

Konačno, stiglo je i međunarodno priznanje RH. U Australiju stiže hrvatski veleposlanik. ZAJEDNICA s ljubavlju i ponosom podiže velebno zdanje Veleposlanstva Republike Hrvatske u Canberri. Dne 21. lipnja 1995. Veleposlanstvo je osobno otvorio prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

Gospođa Boras Podravac stječe ugled u Australiji. Rezultat toga je visoko odlikovanje koje joj dodjeljuje kraljica Elizabeta II. Odlikovanje se zove The Medal of the Order of Australia, a uz Vandu dobili su ga još sljedeći Hrvati: dr. Konstantin Bosnić, dr. Tomislav Gavranić, Frank Hesman, Nedjeljko Marunčić, Vinko Romanik, Ljerka Drapač, Michael Furjanić i Milan Karamarko.

Na kraju želim naglasiti kako je knjiga Vande Boras Podravac pisana lijepim i jednostavnim jezikom. Misli joj teku glatko i gipko, a stil pisanja je mješavina epistolarne proze i memoarskog kazivanja. Odlika knjige je u njezinoj povijesnoj dimenziji jer je riječ o autentičnom svjedočenju koje nadilazi sudbinu pojedinih osoba ili obitelji, postajući paradigma hrvatskog naroda u jednome nesretnom vremenu.

Povjesničar i književnik Đuro Vidmarović,

predsjednik Društva hrvatskih književnika