Anja je devetnaestogodišnja djevojka iz Vodica koja, usprkos disleksiji čvrstim korakom ide kroz život. Pohađa srednju medicinsku školu u Šibeniku. Autorica je knjige “Čitanje treba biti dostupno svima”, te osnivačica i predsjednica Udruge disleksičara “Norda Disleksija”.
Donosimo intervju našeg suradnika Marka s ovom izuzetnom djevojkom koja želi ukazati na probleme s kojima se u Hrvatskoj disleksičari susreću.
Udruga disleksičara Norda Disleksija aktivna je na društvenim mrežama Instagramu, Facebooku te na Youtubeu gdje svakodnevno, kroz objave i videe podržava zajednicu disleksičara.
MD: Anja, pratim već nekoliko mjeseci tvoj rad, možeš li našim čitateljima pobliže reći što je to disleksija?
Disleksija je stanje koje ponajprije izaziva teškoće u čitanju i pisanju, ali disleksija nije samo to, to je stanje koje se odražava na cjelokupan život osobe koja je ima. Pod time mislim da su sva područja života jedne disleksične osobe pod utjecajem disleksije, ne samo školski, nego i emocionalni, psihički, obiteljski, društveni, profesionalni. Pogađa oko 10% stanovnika Hrvatske. Disleksija nije bolest, nasljedna je i nije vezana uz inteligenciju. Navodim ove podatke jer zbog neinformiranosti o disleksiji postoje zablude i krive interpretacije ovog stanja, na žalost.
MD: Koji su znakovi disleksije te u kojim godinama se najviše dolaze znakovi disleksije?
Znakovi disleksije su kod svakog disleksičara drugačiji i mijenjaju se s godinama. Neki ostaju, neki nestanu, neki novi se pojavljuju. Kako je disleksija nasljedna (može biti i stečena uslijed, ozljede, traume i sl.), roditelji mogu već na početku obratit pažnju na razvoj djeteta. Istraživanja su pokazala da postoje odstupanja u razvoju djece s disleksijom od nedisleksične djece. Najčešći znakovi u predškolskoj dobi su: npr. razvoj govora je usporen, dijete ne zanima čitanje i pisanje i žali se da mu je teško ili dijete ne povezuje zvuk sa slovom i ne može zapamtiti kako se neko slovo, broj ili boja zove.
U školskoj klupi sve to postaje izraženije, dijete na primjer teško usvaja vještinu čitanja, čitanje je sporije, čudno i s puno grešaka i zaostaje za svojim vršnjacima, ili kaže da mu slova skaču, nestaju, zamućena su, zamjenjuje im mjesta, ili mu kod kuće neobično puno vremena treba za pisanje zadaće, brzo zaboravi ono što je pročitao pa naravno to ni ne razumije i sl. Dok tinejdžeri i odrasli nastavljaju čitati i dalje sporo i s greškama, izbjegavaju čitanje na glas ili ih je strah čitati u javnosti, uvijek ih se doživljava kao da su sporiji. Umara ih čitanje, teško se snalaze u ispunjavanju administrativnih obrazaca poput formulara, zahtjeva i sl. Imaju poteškoće s organizacijom vremena i rada te planiranjem. To su samo neki znakovi i kao što sam ranije rekla, individualni su i ovise i o stupnju jačine disleksije koji može biti od blagog do jako ozbiljnog.
MD: Koja su tvoja mišljenja oko postotka broja ljudi koji imaju disleksiju, kako u svijetu, a kako u našoj zemlji?
Disleksija pogađa oko 10% stanovništva Hrvatske, oko 40 000 sveukupno, s naglaskom na 30000 učenika s disleksijom. Procjenjuje se da od 5 do 20% svjetske populacije ima disleksiju. Disleksija je prisutna u svim državama, rasama i spolovima. Ovisno o kompleksnosti ortografije jezika, disleksija je zastupljenija. Veći je postotak u engleskom i francuskom govornom području, dok je u hrvatskom i talijanskom taj postotak manji.
MD: Bavi li se hrvatsko obrazovanje da pomogne djeci u školama, i u obrazovanju? Znao sam vidjeti u nekim udžbenicima da su tekstovi tipa za biologiju s prilagođenim fontom koji je upravo za disleksičare…
Zapravo o disleksiji se počelo ozbiljnije govoriti i reagirati zadnjih nekoliko godina. Kako svakodnevno kontaktiram s roditeljima djece s disleksijom, mogu reći da je još uvijek mali dio roditelja i učitelja doista upoznat sa stanjem disleksije i njezinog utjecaja na život jedne disleksične osobe. Naravno, svaka situacija je individualna jer nijedan disleksičar nije isti da bi se moglo naći rješenje za svu djecu da bude jednako učinkovito.
Važna je što ranija intervencija, suradnja između roditelja, učitelja i stručnjaka logopeda, te primjena prilagodbi u školama koja omogućuju djeci da izraze svoje znanje. Proces osvještavanja o disleksiji je u početnoj fazi, jer podrška i razumijevanje su jako potrebni svakom djetetu koje ima disleksiju, ako se dogodi izostanak istog onda je često rezultat negativan.
MD: Od koje godine si došla ili tko te uputio da kreneš s udrugom i koji su ti ciljevi?
Udruga disleksičara je nastala zbog moje želje da nastavim raditi na osvještavanju društva o disleksiji nakon sudjelovanja na UPSHIFT projektu. Želim zastupati svoju zajednicu disleksičara i potaknuti društvo da razmišlja pozitivno o disleksiji. Kako sam istraživala disleksiju, nametala mi se misao, kako se ljudi koji ne znaju dobro čitati i pisati procjenju kao ljudi koji su manje vrijedni ili manje inteligenti.
Naše različito razmišljanje je uzrokovano drugačijom građom našeg mozga, a time i procesuiranjem podataka koje primamo, na drugačiji način. Disleksičari su obično prosječne inteligencije, a neki su natprosječni, ali bez adekvatne podrške okoline, oni postanu ispodprosječni i prosječni ljudi koji obavljaju manje plaćene poslove jer često odustanu od visokog obrazovanja. Tako se stvara opća slika da su lijeni, nezainteresirani, da se trebaju više raditi i truditi se itd. Uz to se često javljaju i emocionalni problemi poput niskog samopouzdanja, zbog stalnog straha od pogrešaka, srama, osuda itd. Ulazak u začarani krug iz kojeg ne možete izaći i na kraju počnete vjerovati ono što vam okolina govori i pokazuje.
Voljela bih da se to promjeni jer se u praksi pokazalo da su disleksične osobe koje su dobile podršku čak samo od jedne odrasle osobe, roditelja ili učitelja, bile sposobne za naučiti i učiniti izuzetne stvari i dati vrijedan doprinos društvu u kojem žive. Cilj mi je okupiti zajednicu disleksičara i pružiti im znanje o disleksiji koje će im pomoći da shvate da ne smiju odustati od sebe i svog obrazovanja te da potencijale s kojima su rođeni (jer svi smo u nečemu dobri) usmjere na svoju bolju budućnost te da postanu vrijedi i aktivni članovi društva i zajednice u kojoj žive.
MD: Kako pratim tvoj rad, tako sam vidio da si izdala svoju prvu knjigu o disleksiji. Reci nam, kome je sve namijenjena te je li knjiga prilagođena svim uzrastima?
Kao što sam spomenula, moje sudjelovanje na UPSHIFT projektu je bila velika prilika da se pisanje knjige ostvari. To je projekt za mlade koji su uočili neki problem u svojoj zajednici i žele ga riješiti pod pokroviteljstvom Zabum-a, HUKI-ja i UNICEF-a. Prijavila sam se sa svojim timom br. 7., a moja tema je bila disleksija jer sam promijenila šest škola i situacija je više, manje bila identična. Kako sam prije tri godine počela aktivno proučavati disleksiju uz podršku moje mame na engleskom govornom području, postala sam aktivna na Instagram računima, engleskom i hrvatkom, te na YouTubeu i Facebooku pod imenom Norda Disleksija. Tako sam odmah imala ideju da napišem knjigu za svoju zajednicu disleksičara u suradnji s magistrom logopedije Mihaelom Lulić, sestrama Crnogaća te uz podršku našeg najpoznatijeg disleksičara glumca Bojana Navojca. INTERVJU ANA-BOJAN
FOTO: Screen zaslon intervjua Anje i Bojana Navojca, YouTube
Knjiga “Čitanje treba biti dostupno svima” je pisana jednostavno, razumljivo i čitko i to mi je bio cilj , da je mogu svi uzrasti pročitati i od tog osnovnog znanja o disleksiji u knjizi krenuti s nadogradnjom znanja o disleksiji i bolje razumjeti život s disleksijom.
MD: Koji su ti planovi za budućnost, imaš li neki projekt?
Da, trenutno radimo na projektu koji će se provlačiti kroz 12 online radionica u 2022. godini i biti otvoren za sve koji žele naučiti više o disleksiji, ali koji će biti fokusiran na znanje koje je potrebno roditeljima djece s disleksijom. Radionice će obrađivati važne teme za djecu s disleksijom i održavat će ih stručnjaci. Osim toga, u planu je i nova knjiga. Ovim putem se obraćam svima koji su u mogućnosti i kojima se sviđa naš rad da nas podrže kroz donacije. Javite nam se na društvenim stranicama. Mi smo još uvijek na početku i svaka pomoć je dobrodošla.
Hvala vam za ovu priliku da se putem vašeg portala približim disleksičarima i društvu općenito jer se o disleksiji još uvijek i jako malo zna i govori iako je disleksija jedna od najčešćih i najistraživanijih poteškoća u učenju.
Hvala Anja što si našim čitateljima približila informacije o disleksiji za one koji još ne znaju potpuno o njoj. Ovim putem želim istaknuti da i sam imam disleksiju, ali ju ne smatram bolešću, već darom. Želim poručiti svim disleksičarima u Hrvatskoj da niste sami. Javite se Anji jer ona radi jedan veliki posao za nas disleksičare i veliko joj hvala. Bravo Anja, bravo njezinoj majci koja se borila za nju. Ima divnu kćer koja se zna boriti, ne samo za sebe, već i za sve druge, i Anja može biti primjer drugima!
Anjin rad možete pratiti na YouTube, Facebook-a i na Instagramu.