Putopis – Kroz Bosnu i Hercegovinu – Ularice

Mnoge su pjesme opjevale ljepote Bosne i Hercegovine. Ipak, najbolje se ta ljepota prepozna kad se dođe u taj kraj. U više nastavaka, putopis će čitateljima prenijeti utiske skupljene tokom putovanja.

Krenuvši prema Ularicama, malom mjestu u Zeničko-dobojskom kantonu koje pripada općini Usora, na graničnom prijelazu Slavonski Brod bilo je potrebno imati dobru dozu strpljenja. Kažu oni koji taj granični prijelaz redovito koriste da je tako svaki dan. Iako, pomalo čudi da se na ulaz u Bosnu i Hercegovinu duže čeka nego na izlaz u Hrvatsku.

Prvo mjesto u kojem sam i bez nekog posebnog plana zastala, bila je Derventa. Prolazila su mi dok sam promatrala razrušene i napuštene kuće kroz misli lica ljudi s tog područja koje sam u Švicarskoj upoznala…

Budući da navigacija nije pokrivala Bosnu i Hercegovinu, putovala sam kao nekad. Slijedeći putokaze i prateći u prvom redu zabilješke nastavila sam putovanje prema Ularicama

Lijepe kuće i uređene okućnice u ovom kraju iznenadile su me i podsjetile na Švicarsku. Pogled koji se s visoravni pruža na sve strane daje odgovor zašto oni koji su iz ovog kraja otišli, ove ljepote ne mogu zaboraviti. I naravno, kad pogledom pratiš prirodu i okolinu, lako propustiš skretnicu pa se to i meni dogodilo. No upravo zbog tog propusta vidjela sam ovaj lijep kraj i s te strane i zakasnila na otvaranje svečanosti koja se taj dan u Ularicama održavala.

U Ularicama se taj dan slavio blagdan svetog Ilije. Pošto je to dan kad se u ovom mjestu okuplja i veliki broj onih koji su rasuti po cijelom svijetu, Ularice sam posjetila na poziv Vinka Marića kojeg u Švicarskoj mnogi znaju kao velikog humanitarca. Skoro pa svakoj humanitarnoj akciji koja se u Švicarskoj pokrene, Vinko se odazove. Uz to, često je sponzor sportskim i kulturnim udrugama. A da Vinko nije zaboravio i svoj rodni kraj, vidjelo se na ovom događaju – na raznim mjestima mogle su se uočiti zahvalnice kojima su Ularčani okovječili njegova dobra dijela.

Posebno na ovom danu u Ularicama su sportske igre s raznim natjecanjima. Ove godine u malonogometnom turniru se natjecalo 12 momčadi, dok su se ostali natjecali u ciljanju zračnom puškom, navlačenjem konopa ili odbojkom na pijesku.

Prigodom otvaranja Ilinskih sportskih igara 2018. organizatori su uručili priznanja i zahvalili sponzorima. Uz Vinka, priznanja su dobili i još neki dobročinitelji koji žive u Švicarskoj. Prisjetili su se organizatori i čovjeka koji je uvijek bio dio ovih igara – Gorana Čančara koji je preminuo prošle godine. Svi su taj dan nosili majice s njegovom slikom a odlučeno je da stadion i sve oko njega nosi naziv «Sportsko rekreativni centar Goran Čančar”.

Ovaj dan obilježava se svetom misom u crkvi Sv. Ilije i već tokom prijepodneva pod šatorom se okupljaju ljudi iz bliza i daleka. Nude se cijeli dan razni domaći specijaliteti, domaća kapljica, susreću prijatelji koji se mogu samo na ovom događaju susresti. Poznato je da se u ovim krajevima često “okrene vol na ražnju”, prvi put sam eto imala priliku i vidjeti i kušati. Toplo preporučujem! Tokom večeri, pod šatorom se nastavlja narodno veselje uz izvorne grupe, najčešće do ranih jutarnjih sati, tako je to bilo i ovaj put.

U razgovorima s onima koji svoj kraj nisu nikad napustili osjeća se neki poseban ponos i inat. Otkrivaju se slušatelju mnogi detalji vezani uz Usorski kraj, za daljnju i onu, ne tako davnu prošlost ovog kraja. Kad se “snimi” politička karta Bosne i Hercegovine i uoči gdje se Ularice nalaze, mnogo toga iz tih razgovora postaje jasnije. Utisci koje sam ponijela iz Ularica su posebni i zasigurno ću u ovaj kraj opet navratiti.

Iako je dobro raspoloženje pozivalo na ostanak, krenula sam dalje, prema Srednjoj Bosni, Vitezu…

Foto: Vinko Marić, Ruža Studer 

Autor


Ruža Studer
Više o autoru