U novoj rubrici “Kolumne iz emigracije” redovito ćete imati priliku pročitati zanimljiva razmišljanja iz iseljeništva. U članku autorica postavlja pitanje: Kako znati gdje da idemo, ako ne znamo odakle dolazimo?
Svi se sjećamo Mate Lovraka i njegovog vlaka u snijegu. Nekima od nas to je bila obavezna
školska lektira. Za one koji nisu čitali (ako ih ima); djeca na povratku sa izleta zapnu u vlaku u snježnom nevremenu. Da skratimo priču, nakon svađa i neprilika, djeca shvate da samo složni mogu pomoći željezničarima da vlak ipak nastavi put.
Zašto spominjem Vlak u snijegu? Baš zato što je sloga ključna riječ moje poruke vama, čitateljima. I to ona, dječja sloga.
Naučivši strani jezik, čovjek ipak u brzom, dinamičnom razgovoru postane neartikuliran i
zapne pokušavši sjetiti se određene strane riječi. Nitko ga za to ne okrivljuje, naprotiv, dopusti mu se nekoliko sekundi da se pokuša prisjetiti. On ne osjeća sram. Ni ne treba. Ali zar ne bismo trebali osjetiti sram kada zapnemo na materinjem jeziku? Mi si i tada dopustimo tih nekoliko sekundi razmišljanja, a vrlo često i odustanemo od misli koju smo htjeli verbalizirati.
Užurbani, često nemirni zbog nedostatka vremena, i svojoj djeci kažemo pa ajde, reci kako
znaš, samo izreci. I tako nam djeca korak po korak, neprimjetno zaboravljaju svoj jezik. Ona ga često ni ne smatraju svojim jezikom.
Korištenjem materinjeg jezika mi se formiramo kao osobe, jezik je naš identitet, temelj
kulturnog izražaja svakog čovjeka. Upoznajmo djecu sa hrvatskim autorima, čitajmo im Ivanu Brlić Mažuranić, iako će naši najmlađi vrlo vjerojatno kolutati očima na mnoge zastarjele riječi. Pročitajmo s njima Vlak u snijegu, upoznajmo ih sa složnom družbom. Budimo svi kao ekipa u vlaku, upoznajmo se i njegujmo naš jezik.
Učenje vlastitog jezika ne isključuje multikulturalnost u kojoj živimo. Potrebno je pronaći
ravnotežu između novog i starog jezika. Pritom se misli na novo u kojem smo se našli, a staro ono naše djedovine. Djeca to vrlo lako mogu, štoviše tako ih učimo poštovanju i mudrostima obadvije kulture. Vrlo rado će tako prijateljima pričati o svojoj obitelji, mjestima u domovini, a tko zna, jednog dana možda se i svi zajedno zapute na jedan od tisuću hrvatskih otoka.
S druge strane, čuvajući svoju baštinu, neće odbaciti ni tuđu, uvijek će biti spremna da prošire svoje vidike i upoznaju djedovinu nekoga drugoga.
Njegujući materinji jezik, djeca osjećaju pripadnost određenoj kulturi, osjećaju da su
dobrodošla u rodnu grudu svojih baka i prabaka, nisu stranci. Hrvatska je prelijepa zemlja,
hrvatski jezik nas samo može obogatiti. Stvaranjem novih mreža u novoj domovini, čuvamo
našu domovinu. Osim podržavanjem kulturnoumjetničkih udruga, trebali bismo i sami
preuzeti inicijativu i lokalno se usredotočiti na upoznavanje novih ljudi s kojima možemo
organizirati razne susrete i događanja.
Čitajmo priče na hrvatskom, učimo djecu pjesmicama na hrvatskom, gledajmo s njima
hrvatske programe, posebno one dječje. Pokušajmo vrlo rano naučiti ih zemljopis Lijepe naše, glavne gradove, županije, velike rijeke i nazive planina. Tako ih učimo da njeguju svoju ljubav prema domovini. Iz te ljubavi nastat će odrasle osobe, sigurne u sebe i svoje korijene, sposobne da vole svoje, a tuđe poštuju.
Mi odrasli smo sada ti koji moraju djelovati, složni mi – složna djeca. Na kraju krajeva, u društvu je uvijek najljepše. Budimo putokaz našoj djeci, jer kako znati gdje da idemo, ako ne znamo odakle dolazimo?
