Zapisi iz Slavonije – U daljini, među granjem, selo

Bogatstvo se ne nalazi samo u dukatima, u dužini pljeska na zborovima, sletovima i „otvorenjima projekata“, nego u onome što je čovjek mogao primijetiti dok je napuštao slavonsku ravnicu prije stotinjak godina.

Davne 1910. sokakom je polako prolazio osluškujući zvona župne crkve što ih je ranom zorom probudio tadašnji zvonar bogate župe. Kada promatramo tu godinu, godinu zadnjeg popisa stanovništva Austro-Ugarske Monarhije („tamnice naroda“ kako su generacije i generacije učile na takozvanom brdovitom Balkanu) čovjek može samo stati s mislima A. G. Matoša „O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi“.

Bogatstvo se ne nalazi samo u dukatima što na teži način šokačke obitelji kroz desetljeća primjećuju, bogatstvo se ne nalazi u dužini pljeska na zborovima, sletovima i „otvorenjima projekata“ nego u onome što je čovjek mogao primijetiti dok je napuštao slavonsku ravnicu prije stotinjak godina…

Ravnicu koja je tada imala posijana polja kukuruzom, pšenicom i drugim žitaricama (većinom ekstenzivno, ali i to je bilo dovoljno da ljudi dolaze „trbuhom za kruhom“), dimnjake koji su tada rasli kao „gljive poslije kiše“ uz Dravu. Bilo u prijestolnici Slavonije, južne Baranje i Srijema – Osijeku ili u slavonskim gradićima. U te su tvornice odlazili radnici i radnice, u te tvornice koje su kasniji tvorci paradigme „tamnice naroda“ poistovjetili sa svojim (ne)radom…

Dok sada ljudi tipkanjem po tipki like, share, subscribe prave jagodice na prstima kao kod djeteta, putnik je te, ne tako davne u povijesnim interpretacijama 1910. godine vidio ljude kako su crni od rada ispod Sunca zlatnoga, kako imaju žuljeve na rukama i mole se tijekom odmora podnevnog uz križeve krajputaše. Putnik je taj napustio tadašnju Trojednu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju prekooceanskim brodom iz Rijeke, dok su se u isto vrijeme vodile rasprave o tome što će biti s rijekama Dravom, Savom i Dunavom, poplavama i melioracijama – što će biti sa slavonskom, baranjskom i srijemskom žitnicom Hrvatske…

A, što vaše dijete, unuče napušta? Koje radnike i radnice, tvornice, čija polja, koje rasprave u novinama, vijećnicama, saborima?

I dok roditelji u tišini svoga doma, daleko od svjetla novinara i malograđanštine pognute glave plivaju u mislima teškim dijete se sjeti jednih Matoševih riječi „No šta će meni tuđi krov, Sloboda tuđeg kraja? Tek kod kuće je blagoslov, A svog bez zavičaja je teško živjet, teže još umrijeti: Jer svaka ptica k svome jatu leti. Slobode traži samo, gdje Ti zbori majke mlijeko! Po narodu si svome sve, Bez njega – Niko, Neko, Pa plačeš ko nad vodom Babilona, Na zvuk kad misliš seoskoga zvona.“

Hoće li se samo sjetiti ili kao i pisac ovih riječi vratiti u Lijepu našu…

Autor: Mihael Sučić / Foto: R. Studer