Kako se putem bernskog sporazuma iz siječnja 1983. godine pokušavalo spasiti ono čemu nije bilo spasa – SFRJ od bankrota.
Za razliku od preslike (kopije) koja je reprodukcija postojećeg uzorka, simulakrum (lat. simulacrum od simul/simulo sličnost) je proizvod mašte i označuje neku zamišljenu, varljivu pojavu kao kumir, sablast, avet poput umjetno stvorenog bića Golem ili Homunculusa. Pojam simulakrum se prikladno može objasniti i pokopanim Jugoslavijama, čije je temeljno poslanje bilo unifikacija – stvaranje novog identiteta – s postupnim ukidanjem povijesnih, kulturnih i jezičnih razlika među narodima koji su se nasilno našli pod državnom šapom. Sjene tih propalih država, koje se još uvijek na različite načine oživljava, opterećuju nedužne potomke. U Hrvatskoj se jugoslavenski simulakrum najočitije vidi na “uspjelim” integracijskim procesima u EU gdje se članstvo, Euro i Schengen narodu prodaju kao uspjeh, dok ju mladi svijet upravo masovno napušta zbog dezintegracije društva i gubitka nacionalnog identiteta.
U Švicarskoj je nedavno provedeno reprezentativno istraživanje o tome koliko su Švicarci jezično osjetljivi na pojedine pejorativne ili diskriminirajuće nazive kao Ciganin, azilant, gastarbeiter, Jugo (Jugović!) i slične jezične izraze. Ispitivane su 30.754 osobe, od toga ih se 46 % izjasnilo da često ili ponekad koriste pojam Jugo, a isto toliko ih se izjasnilo da ga koriste rijetko ili nikako. (Tages Anzeiger, 22.05.2023, str. 4).
Jugo(vić) nije jedino nasljedstvo propalog monstruma, nego i arhivska građa i diplomatski dokumenti dezavuiraju svjetskog „nesvrstanog” mešetara kao sramotnoga balkanskog prosjaka. U tu klopku je upala i švicarska politika upravo na području liberalizma kojim se sama država od 1848. tako ponosi. Liberalizam je nekad bio sinonimom za ljudska prava, toleranciju, zaštitu manjina, pravnu državu, stotinu godina kasnije, od 1948. godine – nakon raskida sa Staljinom – odjedanput ta politika čini liberalizam kompatibilnim s revolucionarnom diktaturom, radikalnim totalitarizmom, likvidacijama političkih protivnika, sustavom koji poništava sve nabrojene vrjednote kojima se liberalizam ponosio.
Neuspjeli pokušaj spašavanja Jugoslavije
Ove se godine slavi 40-ta obljetnica bernskog sporazuma iz siječnja 1983. Radi se o do tada vjerojatno jednoj od najvećih kampanja financijske pomoći u povijesti MMF-a. Cilj sporazuma nije bio ništa manji nego spasiti SFRJ od bankrota. Država se našla usred velike ekonomske i financijske krize. Zbog pada potražnje na glavnim izvoznim tržištima, Jugoslaviji nedostaju sredstva za servisiranje golemih inozemnih dugova, a istodobno bjesni inflacija dinara. Sredinom prosinca 1982. godine devizne rezerve bile su dovoljne da pokriju uvoz za sljedeća tri tjedna. Kredit s oko 2,2 milijarde dolara iz godine 1981. država nije u stanju otplaćivati, a traži novi kredit iste veličine. Zajmovi Zapada su doduše pomogli financiranje visokog životnog standarda 1960-ih i 1970-ih, ali su se nebulozno “socijalističko tržišno gospodarstvo” i “samoupravljanje” pokazali masivnim dužničkim gospodarstvom.
Vlastiti interesi potakli su Bern da se pobrine za državu koja stoji pred bankrotom. Jugoslavija je bila petnaesti najvažniji vanjskotrgovinski partner Švicarske. Suficit koji je ostvarivala privatna industrija izvozom u Jugoslaviju je bio na četvrtom mjestu u svijetu. Savezno vijeće (Vlada) je svojim jamstvima bila uključena u izvoz robe, a švicarske banke su bile važni investitori u Jugoslaviji. Ponad svega desetine tisuća dobro obrazovanih jugoslavenskih državljana već desetljećima živi i radi u Švicarskoj kao kemičari i inženjeri, medicinske sestre, liječnici, zubari. Osim toga, deseci tisuća godišnje rade kao sezonski radnici u građevinarstvu i poljoprivredi. Zbog ovih isprepletenosti Švicarska postaje ključnim igračem u jugoslavenskoj dužničkoj drami.
Ministarstvo financija se obratilo Vladi Konfederacije dopisom od 15.12.1982. u kojem navodi zamolbe SAD, Francuske, Velike Britanije, SR Njemačke i Italije da im se Švicarska pridruži u spašavanju “ove za Zapad važne zemlje” s postojećim dugom od 20 milijardi dolara. Sjedinjene Američke Države i Međunarodni Monetarni Fond (MMF) kao i glavni kreditori Jugoslavije, uključujući i Švicarsku, zvone na uzbunu. Zajedno treba sastaviti paket spasa za Jugoslaviju. Ako bi Jugoslavija bankrotirala, cjelokupni međunarodni financijski sustav bi se mogao urušiti.
Zahtjev za novim kreditom Ministarstvo obrazlaže ne samo ekonomskim, nego i sigurnosnopolitičkim aspektima. Premda je Jugoslavija komunistička, ona ne pleše po melodiji Moskve pa se nakon raskida sa Staljinom otvara se prema kapitalističkim svjetskim tržištima i istodobno se u zajednici sa zemljama „trećeg svijeta” definira kao „nesvrstana”. Ona zajedno s Austrijom čini “gotovo 400.000 km2 teritorija koji je idealan za obranu”, prema procjenama švicarskog Ministarstva vanjskih poslova. Ovaj „kompaktni pojas” neutralnih država predstavlja važan čimbenik stabilnosti između vojnih blokova u istočnoj i zapadnoj Europi. U slučaju neodobrenja kredita postoji rizik da će se Jugoslavija prikloniti Sovjetskom Savezu.
Kako bi se spriječila ili riješila ozbiljna međunarodna financijska kriza, Vlada bi mogla izdati velikodušni hitni zajam na temelju već postojeće savezne uredbe. Zauzvrat, vladi u Beogradu treba nametnuti strogi kurs štednje kako bi restrukturirala svoje financije. Švicarska Vlada donosi odluku 20.12.1982. i odobrava kreditnu pomoć od maksimalno 100 milijuna dolara s preporukom da se pritom valja ravnati prema drugim zemaljama.
Na Badnjak 1982. američki State Department obavijestio je švicarsko Ministarstvo vanjskih poslova da vodeće industrijske nacije žele švicarsko vodstvo u koordinaciji “Akcije Jugoslavija”. Bern je izabran za mjesto konferencije. Dana 6. siječnja 1983. državni tajnik Raymond Probst, iskusni diplomatski veteran i tajnik Ministarstva vanjskih poslova, sazvao je preliminarnu konferenciju 15 najvažnijih država vjerovnika i MMF. Kako ne bi “uznemirili tržišta”, sastanak bi trebao ostati tajan, misli iskusni strateg Probst. Tajna operacija je teška jer su potrebni znatni doprinosi raznih aktera – Svjetske banke, komercijalnih banaka i Banke za međunarodno podmirivanje troškova. Plan koji su Probst i njegovi gosti skovali naposljetku je na konferenciji u Bernu 19. siječnja 1983. usvojen. Paket pomoći je iznosio 2,5 milijarde švicarskih franaka.
Jugoslavenski ministar vanjskih poslova Lazar Mojsov pohvalio je “ogromnu i efikasnu predanost Švicarske u kreditnom pitanju” i njenu “uzornu ulogu ‘prijatelja u nevolji’ “, izvještava švicarski veleposlanik u Beogradu Alfred Hohl. Sve dok prevladava logika Hladnog rata, Švicarska i Jugoslavija ostat će blisko povezane.
Već u 6. srpnja 1983. švicarski veleposlanik Alfred Hohl iznosi kritičnu međuocjenu politike rigorozne štednje koju je nametnuo MMF i pretjeranih zahtjeva za garancijama banaka vjerovnika. “U vladajućim tijelima Jugoslavije množe se snage protiv ‘silovanja’ ”, zapisa diplomat. Daljnje “smanjenje životnog standarda” i “hitno klanje svetih krava (federalizam, samoupravljanje)” koje su zahtijevala ekonomska ograničenja pojačali su sukobe između bogatih republika na sjeveru i strukturno slabog juga. „Činjenica da je moć odlučivanja potpuno rascjepkana pod magičnom lozinkom »samoupravljanje« zapravo je otkrila prilično strmoglavu razinu na kojoj je Jugoslavija ekonomski klizila nizbrdo.” K tome se isti diplomat usudi ustvrditi da najveća opasnost krize jugoslavenskog sustava u konačnici leži u “balkanizaciji”, “u raspadu državne federacije”, što se desetak godina kasnije uistinu dogodi.
Koristim priliku zahvaliti dr. Thomasu Bürgisseru, povjesniku odjela Diplomatski dokumenti na Saveznom arhivu u Bernu, koji nije samo upozorio na obljetnicu jugoslavenskog debakla, nego ju je popratio dozom sarkazma i porcijom crnog humora kao odgovorom svim onima koji žive jugoslavenski simulakrum.
Tihomir Nuić