Hrvatski svećenik u Bosni i Hercegovini indirektno prijeti migrantima, i to u dijelu Bosne iz kojeg mladi odlaze kao đavlom otjerani. Oni emigriraju, negdje imigriraju, oni su migranti. Nije ljudski uprijeti prstom u one koji bježe s glavom u kovčegu. Njihovu nevolju, ako ne možemo razumjeti, ne trebamo ni osuditi.
Muškarci u haljinama, ukoliko stoje iza oltara i nisu neka kontroverza. Većinom (gotovo uvijek) za izrečene besmislice ne snose nikakvu odgovornost. Često zaborave hijerarhijski lanac svoje tvrtke i osjećaju apsolutnu slobodu šefovu riječ dvosmisleno prenositi. Čast izuzetcima (o njima nešto poslije). Pitala sam se kao dijete, ima li ta njihova haljina nekakvu posebnu moć, kada ju obuku izazove opće divljenje okoline. U jednom sam se trenutku prestala diviti. Potrebno je mnogo više da me se očara, haljina, ma koliko muževna nije dovoljna. Vjerojatno se to dogodilo kada sam počela misliti svojom glavom. Jedino nju imam, rano sam zaključila da je bolje čim prije ju početi koristiti. Mislila sam kako je to normalno, evolucija, revolucija, pobuna, razvoj, priroda, pokus, nazovite to kako vam volja. Nije. To je ustvari najteži dio evolucije, revolucije pobune, razvoja, prirode, odnosno pokusa. Ovih dana jedan takav Božji glasnogovornik u haljini postao je tema društvenih razgovora. Mislila sam ga zanemariti, ne dati mu pažnju, ali kako to postići kada je tako očito da netko tko se smatra dušobrižnikom jedne zajednice, ne misli svojom glavom? Izgovorio je toliko nebuloza da sam morala po internetu tražiti njegovu sliku da vidim ima li uopće glavu. Ima, ne brinite se.
Definiciju svećenika nije potrebno navoditi. Jedna pametna žena nedavno me savjetovala, da ne ulazim u rasprave ako nemam dva dobra i čvrsta argumenta. Govornik s Plehana nije imao nijedan. Ja ih imam mnogo. Hrvatski svećenik u Bosni i Hercegovini indirektno prijeti migrantima, i to u dijelu Bosne iz kojeg mladi odlaze kao đavlom otjerani. Oni emigriraju, negdje imigriraju, oni su migranti. Ne bježe od smrti, tu se razlikuju od izbjeglica iz propovijedi. Još gore, razmišljam dalje svojom glavom – nije ljudski uprijeti prstom u one koji bježe s glavom u kovčegu. Njihovu nevolju, ako ne možemo razumjeti, ne trebamo ni osuditi. A fratar pred publikom kaže: „Ne možemo prihvatiti migrante u svoju kuću, dati im sve, a onda oni bezočno, drsko, bezobrazno i bezobzirno dođu i kažu: ja sam musliman, moraš mi dati hranu koju ja hoću da jedem. Vidi, molim te, došao si iz zemlje gladan, žedan, gol i bos. Tvoj bog te ostavio gladnog, žednog, golog i bosog. Došao si ovdje u moju kuću gdje je bog Isus Krist, kojem ja zahvaljujem sve one blagodati koje ja imam na Zapadu. Ja zahvaljujem njemu. I sad ti meni naturaš svog boga koji je tebe ostavio gladnog, žednog, golog i bosog, da ja njemu moram i tebi ispunjavati volju, umjesto da kažeš: Halo, pa vidi se tko je, kome mi trebamo zahvaliti, sve ono bogatstvo i napredak Zapada. Pa Kristu i evanđelju. Nažalost, u ustavu Europske unije nema boga, nema Krista i evanđelja, odrekli su se i zato imaju problema, jer moraju ispunjavati bezobrazluk onima koji dolaze.“ Da, dobro ste vidjeli. Ja sam morala dvaput pročitati, možda su vaše glave pametnije od moje pa su odmah shvatile o kakvom se čovjeku radi, mojoj je trebalo malo duže, nije mogla povjerovati da je takva propovijed imala epilog, da nije prekinuta (najbolje bi bilo već u prologu). Pričao je kao da je uvrijeđen, licemjerno kao da netko od njega nešto traži, diktatorski uzevši si za pravo naređivati. Jedan Božji čovjek morao bi razumjeti tugu i žalost izgnanstva. Isus je također bio prognan. To je zaboravio. Možda i nije, takvi ljudi bi i Isusa vrijeđali, takvi ljudi su Isusa osudili i razapeli. A onda oprali ruke, baš kao i ovaj fratar, i njemu je poslije bilo žao, nije on to tako mislio. Isus je kriv, on je samo prenosio njegovu riječ, nije mislio svojom glavom. Kao novinarka, dobro znam izvući riječi iz konteksta, za razliku od plehanskog svećenika, trudim se to izbjegavati. To argumentiram jednim Matejem, i to evanđelistom koji kaže: „Jer sam bio gladan, i dali ste mi jesti, žedan, i dali ste mi piti. Bio sam stranac, i primili ste me na konak. Gol, i zaodjeli ste me. Bio sam bolestan, i pohodili ste me, u tamnici, i došli ste k meni.“ Pravednicima, dakle život vječni, a onim drugima (poput ovog fratra) muka vječna.
Ljubi bližnjeg svoga. Ugledajmo se na Isusa. I to na Isusa kao čovjeka, koji nije osuđivao, koji je volio, pomagao, ljubio, utješio. Ostanimo čvrsti u svojoj vjeri, širimo dobru volju i razumijevanje. Prihvatimo drugačije, to ne znači da gubimo svoj identitet Hrvata i katolika. Mogao je kontroverzni muškarac u haljini i tako to reći, dovoljno je školovan da umije biti taktičan. Nije htio, bio je previše siguran u sebe, pa su se tako drugi morali ispričavati u njegovo ime. Izgleda kako će ostati na tome, dalje od toga nema odgovornost. Pitate li mene i moju glavu, to je nakaradno. Rekla sam vam da sam ga tražila na internetu, nije toliko ni mlad da ne zna uvidjeti priliku širenja pozitivne energije, iskorištavanja svoje pozicije u smirivanju ionako uzavrelih emocija. Nije toliko ni star da bi mu izrečene besmislice bile oproštene. Spomenula sam iznimke. Nema ih mnogo, ali me mnogo obradovala propovijed kninskog župnika Josipa Gotovca, na misi na obljetnici Oluje koji je javno prozvao političare i opravdao branitelje. Stao je uz svoj narod, hrabro i javno upro prstom u one koji taj narod kvare. Rekao je istinu, u pravo vrijeme na pravom mjestu. Na Plehanu nažalost, istine nije bilo, čovjek je išao protiv čovjeka, zaboravivši pritom da mu je u opisu posla slijediti sina Božjega koji nikada nikoga nije osudio. Da se mene i moju glavu pita, dobio bi trenutni otkaz.