G2.4 Meeting – Osvrt na Konferenciju poslovnog umrežavanja iseljene i domovinske Hrvatske

ZAGREB – Četvrto izdanje konferencije MEETING G2 pod nazivom „Pogled u budućnost“, usmjereno na poslovno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske održalo se od 12. do 14. studenog 2018. u Kongresnom centru FORUM Zagreb.

I ove godine konferenciju je pratio naš portal. Cjelodnevnim praćenjem konferencije, fotografiranjem i mnogim susretima, prošle godine se ostvarilo jako puno kontakata. Cilj je bio neke od sudionika poslije Konferencije kontaktirati i intervjuirati. Pošto se radi o velikom broju jako zanimljivih ljudi koji žive širom naše planete, fizički, a ni vremenski, jednostavno nije bilo mogućnosti sve to realizirati. Jedini intervju bio je s g. Ivanom Hrvoićem iz Kanade kojeg možete pročitati na našim stranicama. U dogovoru s uredništvom, ovu godinu odlučili smo drugačijem pristupu Konferenciji i objavi u ovom obliku.  U članku su izjave, prijedlozi, iskustva i razmišljanja iseljenika, povratnika, poduzetnika…

Glavni organizator i predsjednik Udruge Meeting G2, Josipa Hrgetić na otvorenju Konferencije bio je i ove godine jasan u svojoj izjavi: ‘Generalni cilj Konferencije i dalje ostaje umrežavanje poslovnih ljudi hrvatskog podrijetla iz cijelog svijeta, povećanje ulaganja iseljeništva u domovinu, promoviranje hrvatskih proizvoda i zemlje na svim kontinentima, te zaustavljanje odljeva mozgova. Uvjereni smo kako Hrvatska ima velik, neiskorišten potencijal i vrlo dobru kvalitetu života. Čvrsto vjerujemo da Hrvatska zapravo ima osam milijuna stanovnika, a ne samo 4,3 koliko ih živi u Hrvatskoj!’

Prilikom otvorenja Konferencije nazočnima se obratila Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović:Cijela jedna Hrvatska živi izvan službenih granica Republike Hrvatske, a Meeting G2 daje važan doprinos u povezivanju Hrvata iz Hrvatske s onima izvan zemlje. Moramo shvatiti da su ljudi najveća vrijednost i prednost te da oni grade budućnost. Stoga su ulaganja u demografsku obnovu prioritet. Osobito me veseli što je ova inicijativa potekla od povratnika i želim da se čuje glas poslovnih ljudi. Njihovi prijedlozi i konstruktivne kritike vezano uz mjere koje moramo poduzeti u zemlji za razvoj poslovanja kao i aktivnosti koje možemo poduzeti u inozemstvu su ono od čega svi možemo imati koristi’, poručila je Predsjednica.

Slijedili su razgovori s pojedincima, u prvom redu Hrvatima i Hrvaticama iz iseljeništva i povratnicima. Među prvima je bila gđa Jadranka Matešić Belfranin. “Rođena sam u Caracasu, Venezueli, odrasla u Australiji, a živjela sam i u SAD-u. Sada sam u Hrvatskoj. živim u Diklu pokraj Zadra i mogu reći da sam zadovoljna. Prije nekoliko sati sam doputovala iz Australije gdje sam bila skoro mjesec dana, a razlog je bio jedno obiteljsko vjenčanje. Ovo je treći put ove godine kako sam bila u Australiji, i sada je dosta putovanja. Ovdje sam pronašla moj dom”, kaže s osmjehom. S njom u društvu bila je i njena kći: “Da, ja sam Natalie Darville, Jadrankina kći. Posjedujem čak tri različite putovnice jer sam živjela na mnogim mjestima, od Australije do Amerike. Nakon nekoliko pokušaja prihvatila sam život u Hrvatskoj jer je ovdje život bolji. Radim kao asistent manager u agenciji moje mame, organiziram putovanja po Hrvatskoj, brinem o marketingu, a velika ljubav mi je i fotografija.”  Na pitanje s kakvim se poteškoćama susreće u Hrvatskoj, odgovara:” Svakako je jezik težak, a ja sam i malo lijena za učenje. Tu je uz mnoge birokratske nelogičnosti i sveprisutna “dalmatinska fjaka”, ali nema mjesta ljutnji. Bilo bi možda učinkovitije kada bi se pilo malo manje kave po uredima.” Mama se nadovezuje: “…nedostaje i međusobnog uvažavanja i pomaganja jer zajedno možemo postići mnoge stvari, brže i bolje. Trebamo vi na tom raditi.”

U prolazu hvatam jedan dogovor oko mogućih ulaganja naših ljudi iz Austrije u poljoprivrednu proizvodnju, nešto slično onoj koja je već zaživjela u Lici, ali ovdje se radi o zadarskom zaleđu: “…radi se o nasadu trešanja”, kaže mlada poduzetnica, a naš čovjek iz Austrije nastavlja “…mi smo prije par tjedana bili kod jednih naših Hrvata u Vojvodini koji se bave voćarstvom i najavili smo doći sa stručnjacima iz voćarstva kako bi im pomogli savjetom, ali i radi naše osobne rekreacije pomažući im kod poslova u voćnjaku…”, “…ja sam vodila odjel jedne od najstarijih škola u svijetu za iskustveno učenje namijenjeno djeci, pa sam šest godina vodila programe Team buildinga u prirodi, i sada bi to htjeli prebaciti na korporacije”. “To je dobra ideja. A recite mi da li ste se susretali sa aronijom?”, “…mi imamo isključivo monokulturu, zapravo imamo 4 ha marelice, a 40 ha nasada trešanja udaljenu samo 5 km od mora u mjestu Ninski stanovi.”  Kratko se ubacujem u razgovor nastojeći zabilježiti ime poduzetnice i saznajem da se zove Matea Brižić.

Upoznajem zatim jednu zanimljivu Hrvaticu, gđu Irmu Rubeša, rodom iz Venezuele koja se bavi uzgojem konja. “Na Floridi u SAD-u imam konjički centar koji ima devet štala i kojeg trenutno iznajmljujem. Dok sam živjela tamo, imala sam i svoje konje.” Pitam ju gdje sada živi, a ona nastavlja: “…sada živim u Zagrebu i želim nešto raditi s konjima ovdje u Hrvatskoj. Godinama sam se natjecala u preponskom jahanju i više godina sam nastupala za reprezentaciju Venezuele. Sada kao Hrvatica mislim da ću početi nastupati za Hrvatsku reprezentaciju, i htjela bih svakako početi razvijati i neki projekt vezan uz konje ovdje u Hrvatskoj.”

Znajući kako je konjički sport jako skup, ali i popularan u svijetu, pitam kako je Hrvatska tu pozicionirana i imamo li ikakve šanse napraviti neke rezultate, a gđa Rubeša nastavlja: “Mora se razvijati ovdje kod nas jer imamo veliki potencijal. U Europi je konjički sport jako popularan, posebno u Njemačkoj i Francuskoj, ali i u drugim zemljama. Mi imamo lijepu zemlju i odličnu klimu i to možemo iskoristiti kao prednost u organiziranju raznih natjecanja koja donose ugled i popularnost, ali i financijsku dobit. Osim u sportu, konji se mogu koristiti i u terapiji djece s posebnim potrebama, gdje su postignuti veliki rezultati, ali i u rekreacijskom smislu. Dakle, jedan multifunkcijski razvoj konjogojstva u Hrvatskoj.”

Zahvaljujem mojoj sugovornici i već na idućem koraku susrećem jedno poznato, nasmijano lice. Molim ju za par rečenica razgovora, a ona puna pozitivne energije, kazuje mi u mikrofon za čitatelje našeg portala: “Ja sam Branka Čubelić, vlasnica i direktorica Dreamtime events Croatia, organiziramo luksuzna vjenčanja za strance. Povratnica sam iz Australije.” Na pitanje o problemima s kojima se susreće u svom radu ovdje gdje sada živi kaže kako je to ne samo za povratnike već i za sve stanovnike Hrvatske onaj dio koji se tiče spore administracije, pogotovo za ljude koji su živjeli u zemljama gdje je ponekad dovoljan samo jedan telefonski poziv kako bi se problem riješio. Kod nas su za rješenje nekih situacija potrebni mjeseci, ponekad i godine, kaže, ali svejedno dodaje:”Ja sam sretna što živim u našoj prelijepoj Hrvatskoj. Svi moramo doprinijeti njenom razvoju trudom, strpljenjem i ljubavlju.” Puna je novih ideja, ali smo se dogovorili da ćemo o tome na kavi u Žbirca na Splitskim Bačvicama.

Između predavanja susreo sam dr. Ivana Hrvoića koji je uvijek spreman na razgovor. Pitam ga kakvi su mu dojmovi s ove konferencije, ima li pomaka ili nečeg novog, a on odgovara: “Ja sam jedan od petero koji smo bili na sva četiri susreta, pa sam mogao pratiti razvoj i mogu odgovorno reći kako je svaki sve bolji i bolji. Organizacija je bolja, diskusije su bolje, a dobivamo i uvid o uspješnim poduzetnicima ovdje, što običan čovjek u Hrvatskoj ni ne vjeruje da ih ima.” Kažem mu kako je lijepo vidjeti sve te mlade ljude, ali oni se susreću sa velikim problemom, a to su financije. Dr. Hrvoić se smije, pa mi pojašnjava: “Ja sam u Kanadi počeo sa nekakvih 700 dolara, radio sam dosta dugo za drugu kompaniju dok se nisam malo razvio, pa sam čak jedno vrijeme živio i na ženinoj plaći, ali moja krilatica je uvijek bila – uzdaj se u se i u svoje kljuse. Trebalo je strpljenja i puno rada, upornosti, inventivnosti, ulagao sam u znanje i uvijek sam želio raditi što sam kvalitetnije mogao. Na kraju se to uvijek isplati, a najvažnije je što nikome ništa ne dugujete”. Uvijek mi je drago susresti ovog velikog čovjeka, a i obećao mi je kako ćemo se uz Božju pomoć, opet vidjeti i dogodine.

Pored nas, za stolom gdje smo se malo osvježavali pićem, bio je g. Stjepan (Steven) Antunović iz Melbourne-a u dalekoj Australiji, koji je predstavljao Hrvatsku gospodarsku komoru Victoria, Melbourne: “Imamo blizu sto članova u komori, to su uglavnom Hrvati rođeni u Australiji ili su doselili zadnjih desetak godina. Svi članovi u radu sudjeluju volonterski, a glavni nam je cilj povezati Hrvate u Australiji kao i sve zainteresirane u domovini kako bi međusobno surađivali. Mi ljude iz Australije možemo povezati s Vladom RH, Hrvatskom gospodarskom komorom, a sada već i s nekoliko privatnih tvrtki iz Hrvatske. Sve više informacija otkrivamo kako bi ljude poučili kako se posluje u Hrvatskoj. Isto tako, svi oni koji bi htjeli pokazati svoje poslovanje i proizvode na području Australije, mogu nas kontaktirati. Mi ćemo im pomoći, uputiti ih na adrese koje bi ih zastupale ili surađivale s njima. Već postoji nekoliko uspješnih IT kompanija koje ne zahtijevaju troškove preseljenja ili putovanja već svoj posao obavljaju putem interneta, sjedište im je recimo u Osijeku, a posluju u Sidneyu. Velike su mogućnosti.” Pitam g. Antunovića o tome da li ima namjeru širiti prisutnost Komore na tržištu Hrvatske i samim time i EU. “Da, svakako. Upravo smo u potrazi za jednim dobrim odvjetničkim timom koji je dobro upućen u zakone kako bi s pravne strane potencijalni ulagači ili suradnici bili zaštićeni ili makar kvalitetno informirani o svim stvarima na koje moraju paziti.” Upravo je pored nas prolazio g. Don Markušić, odvjetnik, ujedno i povratnik iz Australije koji na ovu temu već pomaže mnogim zainteresiranima na relaciji Hrvatska-Australija. Njih dvojica su stupili u kontakt i nastavili razgovor, sigurno s korisnim i zanimljivim temama. Zahvaljujem gospodinu Antunoviću na razgovoru, a on zahvaljuje meni. I jedan i drugi osjećamo kolika je ljepota u neposrednom povezivanju, jednostavnosti i skromnosti ljudi koji žive na tako velikim udaljenostima s ogromnom ljubavi prema svojoj domovini.

Samo na korak od mog prethodnog sugovornika, započinjem razgovor s jednom mladom ženom koja zrači odlučnošću i pozitivom. Pročitajmo nešto i o njoj: “Ja sam Mira Prakatur, presjednica Hrvatskog svjetskog kongresa za Ujedinjeno Kraljevstvo i Republiku Irsku. Živim i radim u Londonu već deset godina. U srpnju 2017. preuzela sam voditi HSK i tada sam okupila dvadesetak Hrvata, sjeli smo zajedno i upitali se što bi mi mogli skupa učiniti za Hrvatsku. Pokrenuli smo se, pa smo na jednoj predstavi prikupili sredstva za poklone djeci prije Božića, a onda smo u ožujku ove godine imali čast na manifestaciji Kontesa Nera predstaviti projekt kravatu ‘Croata’. Tom događaju nazočila je i naša, veoma zapažena počasna pukovnija iz Hrvatske. Pozvali smo mnoge britanske državljane kako bi im predstavili našu kulturu, znanost, naše more. Prisutni su bili i predstavnici nacionalnih parkova koji su dali određeni broj besplatnih ulaznica koje smo mi dijelili na tomboli koja se nije plaćala, a ljudi su ostavljali svoje vizitke i mi smo s njima i danas u redovitom kontaktu. Oni iskazuju interes za određenim poslovnim suradnjama s hrvatskim tvrtkama, a mi smo ih povezali i uputili na mnoge adrese.”

Ovo je sjajna ideja s besplatnom tombolom gdje se na kraju došlo do korisnih informacija. Možda bi i neki drugi mogli slijediti ovaj ili sličan primjer. Pišite nam kako bismo podijelili dobre i korisne ideje. Gospođa Prakatur želi još nešto reći:”Na već opisanom događaju, bili su prisutni ljudi iz AIK-a, agencije za investicije i konkurentnost i oni su predstavili Hrvatsku kao investicijsku destinaciju. Tada se jedna engleska tvrtka, u kojoj radi jedan Hrvat, zainteresirala i od tog trećeg mjeseca do danas oni su otvorili svoje predstavništvo ovdje u Hrvatskoj.” Ovo je zaista za svaku pohvalu.

Dok su trajala predavanja, izišao sam na kratko iz dvorane i doslovno naletio na sveprisutnu gđu Maru Vitols Hrgetić, jednu od najvažnijih karika cijele organizacije. To je bio idealan trenutak za par riječi “nasamo” jer ona tih dana nije stajala. vAtalno je bila u pokretu, oko svih i svega brinula, dočekivala, ispraćala, pazila da sve bude točno kako treba biti. Svi su gosti ugledni ljudi iz javnog, političkog i društvenog života, trebalo je dočekati Predsjednicu države, kao i sve ostale, sve se prati, snima. Mnoge televizijske kuće su tu, brojni novinari, fotoreporteri… A ona smirena, postojana, suvereno i uspješno upravlja svim segmentima konferencije. Pitam ju malo o tehničkim podacima i o tome da li je zadovoljna sa svime: “Jako smo zadovoljni. Stalno smo zamišljali kako bi bilo sjajno zainteresirati i dovesti 60-70 ljudi, a na kraju imamo više od 150 poslovnih ljudi iz Hrvatske i svijeta. Iz 19 zemalja doputovalo je više od 70 uspješnih poslovnih ljudi koji žele izgrađivati poslovne veze s Hrvatskom pri čemu su najveće delegacije iz Australije i Austrije s više od 20 sudionika. Ovo je neočekivano dobro.” Ne krije zadovoljstvo, ali je svjesna kako može sve biti još bolje. Kažem joj kako sam u ove dvije godine primjetio određene kritike ljudi, pogotovo onih iz Hrvatske. Radi se o povratnim informacijama. “Svjesna sam toga, ali na žalost sam tu nemoćna. Velika većina snosi vlastitu odgovornost za to. Naime, ja imam sve podatke o njima i kada me netko pita za bilo koga, ne mogu dati niti jednu informaciju ako mi svatko od njih nije pismeno dao suglasnost za distribuciju njihovih podataka. Držim se strogo pravila i tu nema odstupanja jer mi je povjerenje najvažnije. Mi imamo portal na kojem ćemo staviti fotografije i druge podatke, ali tek, ponavljam, uz pismenu suglasnost o distribuciji njihovih podataka. Svi vole pitati o brojkama, o milijunima koji su realizirani, ali o sebi ne daju puno podataka. Ljudi u dijaspori su posebno osjetljivi na to.”

Meni osobno ovo nije previse čudno, jer su u proteklih dvadesetak godina neki naši ljudi iz iseljeništva investirali svoj teško zarađeni novac i ostali bez njega. Manipulacijom, nebrigom, usuđujem se reći i lopovlukom u nekim slučajevima. I nije bilo sankcija za te kriminalne radnje. Srećom, toga je bilo manje, više je pozitivnih primjera  uspješnog ulaganja.  Gđa Hrgetić mi je još htjela reći o problemu dvostrukog oporezivanja između nekih zemalja, ali je trebalo dočekati novu delegaciju, pa se ispričala i nestala u hodnicima kongresnog centra.

Tijekom zadnjeg dana snimio sam još nekoliko razgovora. Sljedeća sugovornica je gospođa Svjetlana Duić Legčević koja se bavi uređenjem evenata: “Da, bavim se uređenjem privatnih i poslovnih evenata, cjelokupnih scenografija i raznih događanja na području cijele Hrvatske, posebno u Gorskom kotaru i Lici, s naglaskom na strano tržište jer dolazim iz Amerike, gdje sam u Miamiju na Floridi provela 10 godina.” Pitam je kakva su joj iskustva:”Lijepo je otići živjeti, vidjeti, ali u svojoj domovini je najljepše. Stekla sam određena iskustva, titulu cvjetnog dizajnera u New York-u na Institutu za umjetnost i dizajn, a onda sam se zajedno s cijelom obitelji vratila u domovinu kako bih doprinijela oživljavanju, nažalost, zapostavljenog Gorskog kotara i Like. Moj suprug je rođen u Venezueli, ali je podrijetlom iz Like. Do sada sam organizirala i dekorirala scenski sajmove, prošlogodišnji Advent u Zagrebu, mnoge prezentacije različitih tvrtki, sajam u Šibeniku za rusko tržište…”  Mene zanima nešto drugo, pa gospođu Legčević pitam kako su njena djeca doživjela preseljenje iz jedne Amerike u malu Hrvatsku. Ona kaže: “Moje dvoje djece je to doživjelo izrazito pozitivno. Za mene je život za djecu puno kvalitetniji u Hrvatskoj, i htjela sam svojoj djeci pružiti sretno odrastanje u obitelji i sigurnosti, jednako onom kakvog sam ja imala. Spoznat će pravu vrijednost, a to je ono odakle smo potekli, naši korjeni.” O tome kako je doživjela konferenciju G2.4 kaže: “Jako mi se sviđa. Pozitivno je ozračje, ljudi koji su došli žele ponuditi pomoć svojoj domovini, mnoge od njih sam upoznala, pa čak i moguće buduće poslovne partnere.” Poželio sam joj dobre poslovne uspjehe i skoro viđenje na nekom novom eventu kojeg će uljepšati.

U zadnji trenutak sam čuo kako se netko iza mene pozdravlja i najavljuje svoj ponovni dolazak i dogodine, i shvatio da se radi o g. Niki Iliću, koji je pored Australijanaca došao s najbrojnijom skupinom naših uspješnih ljudi koji žive i rade u Austriji. “Ovdje sam predstavnik svoje tvrtke, ali i u ime Udruge hrvatskih poduzetnika Austrije. Došlo je nas osmorica i svi smo s ekstra dobrim dojmovima. Ja već nekoliko mjeseci pokušavam naći neki kontakt u Argentini, a ovdje sam to riješio u roku pola sata gdje sam u razgovoru dogovorio zanimljiv projekt. Inače, ovakav skup do sada nisam doživio, gdje se na jednom mjestu sastalo toliko poduzetnika sa svih strana svijeta, a da su to sve Hrvati.” O samim aktivnostima u Austriji kaže: “Pa, moram reći kako su aktivnosti naše udruge na zaista visokom nivou. Imamo projekte umrežavanja naših ljudi koji imaju svoje tvrtke u Austriji i sada nas je oko 120 poduzetnika u članstvu. Nije nam cilj isključivo poslovno povezivanje, već osobna poznanstva, upoznavanje s aktivnostima i mogućnostima tih tvrtki kako bismo brže reagirali na tržištu i kako bismo bili konkurentni. Informacija vam daje prednost u poslovnom svijetu. Isto tako su odličan dojam na mene ostavili ovi ljudi danas ovdje. Vidi se njihova kvaliteta i profesionalizam koji je izbrušen na nemilosrdnim svjetskim tržištima. Osjećam potpuno povjerenje u ove ljude. Rekao bih kako je ovo skup na svjetskoj razini.” Razgovaramo o prepoznatim vrijednostima naših ljudi u svijetu i o tome kako ih treba promovirati gdje god možemo. “Tu ste u pravu. Možemo biti ponosni na mnoge naše ljude koji su se u teškoj konkurenciji diljem svijeta dokazali kao izuzetni znalci u svom poslovanju, a onda svi zajedno moramo raditi na promociji takvih jer ćemo kroz njihov uspjeh biti prepoznati kao nacija vrijednih i kvalitetnih ljudi. Smatram kako je u redu da ti isti ljudi sa svojim know-how vrijednostima, pomažu svojoj domovini i našim ljudima kako bi se izborili za bolji život i veće vrijednosti nego to imaju sada. Potrebno je uzajamno se potpomagati.”

Na pitanje o nekim skorim aktivnostima Udruge, odgovara: “Ovaj tjedan u petak, 16. 11. 2018. g. imamo otvorenje prostorija naše Udruge i to u II. kotaru grada, u jednom lijepom dijelu Beča gdje smo dobili jako dobar prostor gdje ćemo se imati priliku sastajati i predstavljati svoje tvrtke. Naša Udruga je dobro povezana s lokalnim i državnim ustanovama kao što su gospodarska Komora Austrije i grad Beč koji su u nama vidjeli jako ozbiljnog partnera. Preko njih smo ušli u austrijsku mrežu gospodarstvenika što nam olakšava rad. Ali moram spomenuti i ovu konferenciju zahvaljujući kojoj sada nije problem ostvariti kontakte od Južne i Sjeverne Amerike, pa sve do Australije. Preko nas se mogu uključiti i sve tvrtke iz Austrije, kao što mi možemo biti poveznica za sve koji trebaju nekoga u Austriji.”

Zahvaljujući ovakvim ljudima koji su odlični promotori naše zemlje, mnogi spoznaju vrijednosti Hrvata od toga tko smo, što smo, što znamo, što imamo i što možemo.

U hodnicima Kongresnog centra prezentirale su se vrijedne braniteljske udruge sa svojim proizvodima, neke tvrtke i neki gradovi. Svi su oni prepoznali vrijednost ovog skupa i mogućnost kako zainteresirati i privući potencijalne ulagače ili partnere za neke buduće kontakte ili poslove.

Na samom kraju vodio sam razgovor s jednom poduzetnom i odlučnom ženom koja je predstavljala naš prelijepi grad Ilok: “Hvala Vam što ste odvojili vrijeme i što vas zanima nešto o našem gradu Iloku. Ja sam Marina Budimir, gradonačelnica grada Iloka od lipnja 2017. godine. Inače sam po profesiji liječnica obiteljske medicine, 2013. sam se vratila iz Austrije u Hrvatsku, znači povratnica sam iz inozemstva. Na ovoj konferenciji sam prvi put i oduševilo me koliko ljudi je prisutno i svi su s dobrim namjerama kako pomoći razvoju Hrvatske. Imamo jako vrijedne i pametne ljude i mislim kako našu državu u samo godinu dana možemo urediti kao jednu odličnu i uređenu državu jer smo mi jedna jako mala država. Samo je potrebno dozvoliti stručnim i dobronamjernim ljudima da uvedu red i bit ćemo jedna prosperitetna država. Ja sam danas sudjelovala u prvom današnjem panelu, i nakon toga sam ostvarila dosta kvalitetnih kontakata. Što je nama važno u ovom trenutku? Svakako bi bilo dobro više ulaganja, ali mislim kako je one tvrtke koje rade i zapošljavaju najveći broj stanovnika Iloka potrebno ojačati pronalaženjem novih tržišta za njihove proizvode. Tako npr. Iločki podrumi proizvode trenutno 5 milijuna litara vina, a kapacitet im je 11 milijuna litara, imamo dvije tvrtke koje se bave trikotažom, Triko Ilok i Iteks Ilok, koje zapošljavaju više od 200 ljudi, ali im je najveći problem plasman robe. Kad bi se našli ljudi koji bi htjeli pomoći u njihovom opstanku, to bi za grad bilo od egzistencijalne važnosti.” Na moje pitanje o mladima i da li ima Start-up kompanija kaže kako je izabrana na mjesto gradonačelnice kao nezavisna kandidatkinja i po prvi put je žena zauzela tu poziciju u Iloku, a sve zahvaljujući glasovima mladih. “Oni su sada svjesni toga kako se moraju uključiti u društveni i politički život grada tako da su u tijeku velike promjene u gradu i osijeća se ta snaga i polet mladih ljudi. Trenutno nemamo niti jednu Start-up kompaniju, ali doći će i to, važno je što smo zaustavili negativni trend iseljavanja.” Malo ciljam “ispod koljena”, pa je pitam za birokraciju i kako s tim izlazi na kraj, odnosno što je ona konkretno uradila u gradu Iloku po tom pitanju, ali gradonačelnica se ne da smesti, pa nastavlja: “Birokracija je nešto što koči cijelu državu. Mi imamo jako sposobne ljude koji su spremni napraviti veliki zaokret u cijeloj državi i u vrlo kratkom vremenu vratiti povjerenje ljudima u institucije, dati im vjetar u leđa. Sudjelovala sam u nekim pilot projektima u kojima ja napišem recept u ambulanti u Iloku, a vi odmah možete predignuti lijek u Dubrovniku gdje ste recimo na ljetovanju. Isto tako, moji pacijenti su se mogli naručiti tijekom 24 sata dnevno i ta lista mene sutra dočeka na mom kompjutoru bez da su zvali medicinsku sestru ili mene. Vidite, toga nema u Austriji, na primjer. Znači, imamo potencijale, imamo stručnjake, imamo sve, samo Vlada mora otvoriti prostor tim ljudima.” Vraćam ju na grad Ilok: “U gradu nas je 13, a Vijeće broji 16 vijećnika. I u gradskoj upravi su shvatili moje namjere, pa smo zajedničkim snagama stabilizirali financije. Krećemo se u dobrom smjeru. Činim sve za svoj grad kojeg jako volim. Rođena sam Iločanka, zbog rata sam s 15 godina izbjegla pred okupacijom u Rijeku gdje sam diplomirala na Medicinskom fakultetu, pa sam otišla za Austriju gdje sam još jednom diplomirala na medicini jer mi Austrijanci nisu priznavali hrvatsku diploma. Nakon svega, radila sam kao liječnica u Austriji, jednoj zaista uređenoj zemlji, ali nostalgija je bila jača i evo me tu. Nisam požalila ni jednog trenutka”. Sjajna je ova žena, toliko zrači pozitivom i optimizmom da joj od srca želim uspjeh u svim njenim zamislima.

Zadnji dan Konferencije uvijek je rezerviran za poslovan izlet. Ove godine putovalo se u Liku gdje je domaćin bio Grad Gospić. U sklopu izleta sudionici Konferencije posjetili su Linden Tree Ranch, Pivovaru Ličanku, te mjesto Lovinac gdje su imali priliku upoznati uspješan primjer proizvodnje ličkog krumpira tvrtke Agrovelebit. Tokom izleta obišli su također Spomen dom dr. Ante Starčevića u Velikom Žitniku te Memorijalni Centar Nikola Tesla u Smiljanu.  Ovi uspješni primjeri povratnika u Lici najbolji su pokazatelji da u Hrvatskoj itekako ima potencijala.

A sada, drage čitateljice i dragi čitatelji, na kraju ove godine, preostaje nam zaželjeti vam sretne i blagoslovljene blagdane. Čestit Vam i sretan Božić, s najboljim željama za iduću godinu, punu radosti, obiteljske sreće, obilja i ono najvažnije, dobrog zdravlja.

Autor


Ivica Žuljević
Više o autoru