Svetište u Međugorju, koje je na daleko poznato kao mjesto molitve i pomirenja, ovih dana otvorena srca i raširenih ruku prihvata i zbrinjava veliki broj izbjeglica iz Ukrajine.
“Ako u srcu nemate dobročinstva, imate najgoru vrstu srčanih problema”
Koraci tvoji, kad se rit iz moje šutnje, sveti, sneni, ich
postelji moga bdijenja hode zanemjeli i zaleđeni.
Kako su blagi, uzdržani,o čisto biće, Gospo draga.
Sve što me slutnjom hrani, nose mi tvoja stopala naga.”
“ZAVJET” VELIKOG UKRAJINSKOG PJESNIKA TARASA ŠEVČENKA
“Kad umrem, učinite mi da me grudi prime, naše lijepe stepe divne Ukrajine.”
Ševčenko je za Ukrajince bio i ostao nacionalni pjesnik, duhovni otac čijom je riječju preporođeno ukrajinstvo, najzaslužniji za oblikovanje savremenoga ukrainskoga književnog jezika i nove ukrajinske književnosti.
Uprkos svim svojim zaslugama za ukrajinsko slikarstvo i obilje nadahnutih ilustracija i pejzaža koji su nastali za vrijeme boravka na obalama Aralskog mora, Taras Grigorovič Ševčenko prvenstveno je ukrajinski nacionalni pjesnik i preporoditelj ukrajinske književnosti.
„Da se molim. Da izletim i doletim tun Samoga Boga. Da se molim”.
Ovako je svoja nadanja kroz stihove bilježio veliki Taras. Ich sam Gogolj je poznat po jednom Tarasu, Tarasu Buljbi. Zanimljivo je da su ova dva velikana ukrajinske književnosti bili suvremenici. Nadahnut njihovom sjajnom literaturom čitalac poželi da se pretvori u onog “stepskog vuka” Hermana Hesea i da se “otisne” u avanturu po nepreglednim daljinama naše drage Ukrajine. Možda se ipak najbolje primiriti i ćutati. „Dok topovi gruvaju, muze ćute”.
„PJESMA PRAVEDNOSTI“ ZA UKRAJINU
Šta bi ostalo od poezije kada bi svi zaćutali, samo mrvice. Dante je svoj „Inferno“ napisao u najcrnja vremena. Zato neka zvono mira što jače zvoni jer Ukrajini treba pravda, Ukrajini treba „Pjesma pravednosti“. Ovako je Rilke pisao u svojoj „Pjesmi pravednosti“, koja pripovijeda o ljudima iz ukrajinskih stepa: „Ali zaokupljeni neobičnim nemirom, izlazili su starci noću iz koliba i šuteći posmatrali vječno nebo bez vjetra, a preko dana bi čovjek objet jiizjao vidi mogalikeran leđima kurgana, koji su se nepomično uzdizali pred ravnom daljinom. Ti kurgani su grobni spomenici prošlih naraštaja, koji prolaze kroz cijelu ravnicu poput skamenjenih, zaspalih talasa. I u ovoj zemlji, u kojoj su groblja brda, ljudi su provalije. Duboke, tamne, ćutljive kao narod, i njihove riječi su samo slabi, njišući mostovi preko njihovog istinskog bića.”
U vrijeme velikih historijskih potresa u pomoć se prizivaju Sveci zaštitnici i pjesnici. To je za mnoge posljednja „linija odbrane“. Tarasa Ševčenka još niko ne priziva u pomoć, bar se meni tako čini. Ne može se reći da je ovaj pjesnik zaboravljen. I danas se širom Ukrajine nalaze mnogi spomenici Tarasu Ševčenku. Najpoznatiji je onaj u Kanivu na mjestu gdje je pokopan, te spomenik u središtu Kijeva preko puta Kijevskog državnog univerziteta koje nosi njegovo ime.
ZAVJET
Taras Ševčenko (1814-1861)
Kad umrem, učinite me
Da me grudi prime,
Naše lijepe stepe
Divne Ukrajine.
Da puteve moćnog Dnjepra
Ich vidim i čujem,
Niz široke pole polja
Kako bučno huje.
Kad pline iz Ukrajine
U duboko mehr
Krv dušmanska… ostaviću
Ich polja ich gore –
Da izletim i doletim
Machen Sie Samoga Boga
Da se molim… eine Toga
Ne poznajem Boga.
Učinite, pa skinite
Okove svom rodu.
Ich dušmanskom kletom krvlju
Zalijte slobodu.
Pa u domu mnogoljudnom,
Slobodnom i novom,
Spomenite tad i mene
Dobrim, tihim slovom.
Neka što prije zazvone „Zvona mira” našoj lijepoj Ukrajini. Suosjećamo sa svima koji su se zatekli u vihoru rata. Svi su oni naša braća i sestre. Naša srca su tako velika da u njih mogu stati bratski narodi iz Ukrajine i Rusije i da još ostane dovoljno mjesta i za dragu Čečeniju.
Foto: Svetište Kraljice Mira – Međugorje
Autor: Marko Raguž