Kad se čovjek raduje vratiti u rodnu kuću, onda to nije zbog zidova i namještaja, to je uvijek zbog nekoga.
U ormaru moje duše sakrila se jedna mala škrinjica. Neka nje tamo, na sigurnome. Bolje da ju ne otvaram prečesto. Ta škrinjica sveta je kao ikona na zidu. Ne da mira i podsjeća na mirise, okuse i osjećaje djetinjstva. Kutiju uspomena spremila je baka. I to ne bilo koja baka, nego ona baka, simbol svih starica naše mladosti. Baka sve djece, kako je Toše Proeski opjevao – Žena Balkanska.
Ispričaj mama opet onu priču, znaš onu o vilama i vješticama. I dok im pričam, u grlu nešto zapne, a malene oči po tko zna koji put željno očekuju već dobro poznat svršetak bajke. Ona mi je tu priču pričala, i moje oči su svaki put jednako sjale kao oči moje djece sada. Jednog dana ja ću njima ispričati o vječnoj starici mog djetinjstva, koja je uvijek bila moj dom, o imenu moga imena. Po definiciji nije bila baka, ali je bila i više od tog. Svi poznajemo jednu takvu ženu, u marami od rođenja, s pregačom punom ljubavi. Svi imaju svoju zamjensku baku, onu od koje nismo potekli, ali je bila ogledalo naše duše.
Spletom okolnosti, pretraživanjem albuma prošlosti, otvorila se bakina škrinjica, a da to nisam htjela. Sipala se sol na ranu. Ispod prašine nalaze se drugi svjetovi. Neka davna doba, krv, bol, težak rad, naborano lice i raširene ruke. Bez ikakvih posebnih znanja, ali s mnogo vještina, starica je bila utočište i imala posebnu moć rješavanja svih problema. Ona je značila sigurnost i mir. Ništa drugo na svijetu nije joj bilo važnije, samo sloga i da smo svi na okupu. Nisam tada to razumjela, možda ni sada ne razumijem potpuno; kako netko može sebe žrtvovati da bi drugima dao sve. A te žene, bake naših sela, bile su takve. Nisu prigovarale, svoje snove su tiho sanjale i nisu smetale. Nama su htjele dati sve, a sebi ništa nisu tražile. Koliko su samo hrabre bile, kao prave vile tjerale su od nas sve one zle vještice i nevolje.
One su nas naučile onom životnom, što se u školama ne može naučiti. Bez njih bi svijet stao. Sjećam se mirisa kave rano ujutro, njenog osmijeha koji samo čeka da netko prvi ustane da mu poželi najljepše dobro jutro. U rukama uvijek nekakav slatkiš za nas djecu, a u kuhinji čudesa. Iako danas možda moja trpeza daleko ljepše okuse krije, sve bih dala za jedan komadić njene siromašne biskvitne torte. Kad se čovjek raduje vratiti u rodnu kuću, onda to nije zbog zidova i namještaja, to je uvijek zbog nekoga. A naše bake znale su stvoriti dom.
Odmaknula sam se od opojnih mirisa mog djetinjstva, a na dnu škrinjice pronašla sklopljene naborane ruke i uplakane plave nebeske oči. U mom bezbrižnom dječjem igranju, zaboravila sam obratiti pažnju na njenu bol. Mislim na nju, snažnu i hrabru, nasmijanu u vrtu, tada se nije činilo da ju išta mori. Sada znam da je nosila velik teret na leđima. Nitko me ne može u drugo uvjeriti, bila je ptica slomljenih krila. Ptica koja je bila sposobna letjeti više od svih nas. Nije mogla, seoski život stavio je na nju breme cijele obitelji. Mi smo odlazili i dolazili, a ona je uvijek ostajala. Bila je moj stup, ona kojoj se uvijek poželim vratiti. A ona je to znala i to joj je bilo dovoljno; da za nas tiho kaže najljepšu molitvu i uvjeri sebe kako smo dobro. Puno je šutjela, pustila je nas da govorimo.
Mi smo bili njena bajka, slušala je o nama i svjetovima čiji dio nikad nije bila. Ne bi ni mogla biti, svijet nije bio spreman za nju i njene suborkinje, bake lavice i zmajeve. Tek ponekad, pustila bi neku suzu i time prešutno priznala koliko je umorna i uplašena. Ali, naše malene ruke, brzo bi ju utješile. Na trenutak bi osjetili kako smo i mi za nju nešto učinili, obrisali smo joj uplakane oči. Bar smo tako mislili.
Zatvaram škrinjicu. Sve sam opet pažljivo pospremila u nju. Sve dragulje i najsjajnije dijamante moje duše. Zahvalna sam što mi je ostala u naslijeđe. Mislim da sam na starom požutjelom papiru vidjela poruku Ponosna sam na to što si danas. Moram paziti da moje suze ne unište i to malo što škrinjica imena moga i tvoga krije. Jednog dana, uskoro, kad skupim dovoljno hrabrosti, pričat ću mojoj djeci o tebi i tvojoj beskrajnoj ljubavi. Obećajem ti da će oni naslijediti tvoju škrinjicu.
