12.5 C
Zagreb
8.4 C
Zürich
16.2 C
New York
8.7 C
Buenos Aires
24.9 C
Melbourne
Subota, 18 svibnja 2024
spot_img

KOLUMNE IZ EMIGRACIJE – JESU LI ENGLEZI USTAŠE?

Kada mi je u Londonu prije nekoliko godina jedna starija gospođa pričala o divotama svog zavičaja, ni na trenutak nisam pomislila na patriotizam. Naprotiv, divila sam se njenom divljenju. Ona nije imperijalistica, kolonizatorica, viktorijanska nostalgičarka. Je li ustaša? Bože čuvaj Hrvatsku. God save the King.

Mi Hrvati, vazda vojnici. Voljeti svoju zemlju nam je šetnja minskim poljem. Izrazimo li javno tu ljubav suočeni smo s podignutim obrvama i nimalo suptilnim jaucima. Odakle ta sumnjičavost, zašto moramo hodati po tankoj žici nacionalnog identiteta? Što reći, no: dobrodošli u konfuziju iza Karpata gdje se ljubav prema domovini brka s nečim što je posljednji put bilo popularno devedesetih! 

Prisjetimo se stoga nekih dijelova naše dragocjene prošlosti. Ustaše su, kao što svi dobro znamo, bile organizacija koja je djelovala tijekom Drugog svjetskog rata, a povezuje ih se s kolaboracijom s nacistima i počinjenjem raznih zlodjela. Dakle, biti optužen da ste ustaša nije baš kompliment (nama normalnima). Kada mi je u Londonu prije nekoliko godina jedna starija gospođa pričala o divotama svog zavičaja, ni na trenutak nisam pomislila na patriotizam. Naprotiv, divila sam se njenom divljenju. Ona nije imperijalistica, kolonizatorica, viktorijanska nostalgičarka. Je li ustaša? Ako je njoj njena povijest oproštena, zašto meni moja ne može biti? Bože čuvaj Hrvatsku. God save the King.

Etiketa nacionalizma tako je izgleda nalijepljena samo hrvatskim domoljubima. Ponajviše onima izvan domovine. Uvjet za prelazak granice bio je zaborav. Odsustvo svega hrvatskoga. Ulazak u hram Božji podrazumijeva udruženi zločinački pothvat najgore vrste – skup ustaša i domobrana. Ni meni ponekad nije jasan čin ponavljanja liturgijskih mantri pred oltarom, ali mi nikad nije palo na pamet povjerovati u bajku o zlim Hrvatima. Koliko god nevjerojatno zvučalo, postoje ljudi koji vide što ja ne vidim, koji vjeruju u što ja sumnjam. Ljudi koji se u Crkvi mole božanstvu, ništa više. Zalutam i ja ponekad tamo, namjerno pogriješim smjer putanje kako bih mogla čuti čavrljanja na mom hrvatskom jeziku. Usreći me to. Poznata lica i dobre želje mojih Hrvata. Rijetko me uhvati takva nostalgija, ali s vremena na vrijeme sjeta je to mog roda i pradjedova. 

Ljubav prema svojoj zemlji treba gledati kroz prizmu osobnih osjećaja, a ne pod reflektorom povijesnih događaja. Nije zločin voljeti svoju domovinu. Nepravedno (i zamarajuće) je uistinu neprekidno igrati na kartu ustaše. Epitet crnokošuljaša je poput bačene kosti gladnim psima koji laju, zaboravivši kako su i jedni i drugi ustvari isto. Zamjerat će mi razni što spominjem pse. Druga bi to priča bila da pišem o engleskim pasminama. Dobile bi riječi i zapisi time određenu nijansu elegancije. Ovako smo i dalje samo ustaše Hrvati. Je li to ikome još zanimljivo?

I evo nas opet na brdovitom Balkanu gdje ništa ne pokazuje ljubav prema domovini kao optužba za izdaju. I ustaše se okreću u grobovima. Najljepše je političarima, pronašli su sveopći argument i protuargument, ovisno o situaciji. Evolucija Hrvata se nastavila, pa tako poglavnik nema više veze s ustašama. Sada je to sinonim za svakog Hrvata koji ima tu ludu ideju da voli svoju zemlju i izražava to na bilo koji način. Nema domoljublja bez paranoje. Eno ustaše, oči mu sjaje kad vide zastavu, već zamišlja kako uspostaviti diktaturu. Tko bilo što u Lijepoj našoj kritizira, riskira također da bude nazvan – ustašom. Kritika je znak slabosti, odsustva ljubavi prema demokratskoj Republici Hrvatskoj. Onaj koji kaže da voli tradiciju, što je no ustaša? Nema čak više ni ironije u tome što je većina modernih takozvanih ustaša rođena desetljećima poslije NDH. Hrvatsko podrijetlo može značiti samo jedno. Nije potrebno ponavljati što. 

Mi Hrvati. Poput pravih vojnika uvijek na oprezu. Prijetnja: iracionalno stigmatiziranje. Uostalom, tko nije ustaša zasigurno je komunjara. Suvišna je svaka obrana. Nije se ni moja engleska sugovornica odupirala porivu da lobira za svoju zemlju. Ovdje je nebo drugačije plavo, rekla mi je. Jest pomislila sam, no još nisi vidjela onu pravu plavu boju – boju mog hrvatskog neba. Suzdržala sam se naglas izgovoriti. Nisam htjela biti ustaša u Londonu.

POVEZANI ČLANCI

Najnovije