Razmišljao je o tim Hrvatima, nema ih puno, ali su sigurno posebni kad imaju to sve što imaju, i planine, i rijeke, i doline, i… more.
U šumi Striborovoj opet je nestalo sunca, vladala je tišina, čuo se samo tihi pjev ptica. Kako i dolikuje kasnoproljetnom lijenom danu, u zraku se osjećao neki čudan, neobjašnjiv mir. Hlapić je sjedio na oronuloj drvenoj klupi i po tko zna koji put tog tjedna, razmišljao o svojim planovima. Iznenadio bi Gitu i otputovao s njom na more. Ali, kako stići do obale? On ustvari, ništa osim Šume ni ne poznaje. Smrknuo se kada je naišla Kosjenka. Lepršava i nasmijana, uvijek preradoznala, lako mu smete misli. A sada je bilo važno koncentrirati se.
Kosjenka nije poput Hlapića, ona sve o svemu zna. Ali baš sada, nije imala odgovor kako stići do obale. Iznenadila je sebe samu svojim neznanjem. Sjetila se svog starog prijatelja Regoča, čovjeka jakog poput stijene. Ako itko išta zna, onda je to on. Jasno je bilo, Kosjenka i Hlapić moraju pronaći Regoča, još prije negoli kiša počne. U daljini su čuli gorostasnog čovjeka, a ubrzo ga i ugledali, njegov glasan smijeh odavao je kuda poći. No, na njihovu žalost, ni Regoč nije znao kojim putem ka moru. Ali, bistar kao uvijek, barem je imao ideju. Sjetio se starih priča o tisuću otoka, o beskrajnim Panonskim poljanama i ravnicama, o poluotoku prekrasnih uvala, o zaljevima, Dinari i Velebitu. Skupiše se sva šumska bića, a Bundaš je veselo mahao repom, nestrpljiv da upozna sva ta čuda za koja dosad nije znao ni da postoje. Ali, ne može to tako, kaže Hlapić. Sad je još više zbunjen. Htio je na more, a sada tek ne zna kuda, izbor je prevelik. Kakva je to zemlja Hrvatska, malena, a toliko šarena? Što ćemo sada? Izbor valja suziti. Ali kako?
S Palagruže do Mljeta, na Korčulu, rodno mjesto Marka Pola ili na otok svjetionika, Hvar? A zašto ne bi na Brač, Silbu ili u potragu za izgubljenim dvorcem na Cres? Kako odlučiti? Valjalo bi i na Lošinj, još nikad nismo vidjeli dupine. Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Pag, Rijeka, ma bilo gdje u Istru? A što ako Giti dosadi more? Pitanja je i previše, a vremena nije mnogo preostalo. Sve je to Kosjenku polako uznemirilo. Ako oni svi idu na more, ja odoh u Gorski kotar, zeleno srce te prelijepe Hrvatske, bar jednom da vidim Risnjak. Nemoj zaboraviti Liku i Bjelolasicu, upozori ju Regoč. A on sam odluči u Moslavinu, kušati ta divna vina. Zar je i tamo lijepo, upita Hlapić? Oh, kako da ne, odjednom reče Eko Eko, taj mali izvanzemaljac velikih ušiju, sve je čuo. I to ne samo tamo, moja letjelica obišla je i Banovinu; Kordun, Petrovu goru, Slunj, Knin, Gospić, Karlovac, bio sam na Papuku, u Osijeku, Vukovaru, Slavonskom brodu, Đakovu i Županji. A jeste li čuli za Međimurje i Zagorje?
Što ćemo sada, tužno reče Kosjenka? Dajte mi odgovor, gdje je u toj zemlji Hrvata najljepše? Odmah tamo želim krenuti! Svi su u isti tren žalosno uzdahnuli. Odmah je za izglasati najljepše od najljepšeg i krenuti na put. Ne može to tako, reče Gita, koja se zadnja, neprimjetno pridružila pričljivoj družini. Hlapiću se oči napuniše suzama, i reče; pa Gita, sada više naš put nije iznenađenje. No, šegrtova prijateljica imala je rješenje. Na put kreću svi, ne samo ona i Hlapić. Ako se već ide u zemlju Hrvatsku, onda skupa ili nikako! Po uzoru na Hrvate i njihovo čuveno zajedništvo, pao je prvi dogovor u Šumi Striborovoj. Krajnji cilj, more. Najljepše od najljepšeg ne postoji, predstoji obići sve te divote! Jasno je kao dan, sada valja potražiti Peru, Ljubana i Dragu, oni bar znaju kako se putuje! Preostaje znači spakirati kovčege i kupiti karte za vlak do Zagreba. Bio bi red i Mandušin zdenac posjetiti, Crnu Kraljicu ovaj će put zaobići.
Dan je bio na izmaku, a kišne kapi probile su kroz oblake. Svi stanovnici čarobne šume sada su u svojim kućama. Ovo proljetno poslijepodne bilo je plodonosno. Kosjenka od uzbuđenja nije mogla zaspati, a Hlapić se osjećao poput pravog junaka, nije mu samo bilo jasno kako je mogao i pomisliti ne pozvati ostatak družine na more! Razmišljao je o tim Hrvatima, nema ih puno, ali su sigurno posebni kad imaju to sve što imaju; i planine, i rijeke, i doline, i… more. Večeras su svi u šumi sretni zaspali, čeka ih pustolovina njihovih života. Ta prekrasna Hrvatska na dohvat im je ruke, čuvat će ju i cijeniti sve što ona nudi jer se takav raj na Zemlji ne uzima zdravo za gotovo. Ah, blago li se tim Hrvatima, reče Hlapić i usnu, a Bundaš zalaja na mjesec, koji je te noći bio pun, baš kao i srca stanovnika te daleke šume, Šume Striborove.