Bravo, kažu u lokalnim bistroima, baš tako i jest, najgori su na vlasti! Rekoše i preživješe.
Početak svake promjene je ideja. Zamisao proizašla iz nezadovoljstva. Danas, kada se živi bolje no ikada, postalo se i mnogo više revoltirano. Svi su svima krivi, nitko nije kriv, ali krivca treba naći. Pomisli li itko kako je upravo on krivac? Ili barem suodgovoran. Pisao je Meša Selimović o ulizicama, nije ih podnosio. Nitko ne bi trebao. „Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.” Vrlo jednostavno objašnjena politička nezainteresiranost, svi su krivi, nitko nije kriv. Kažu oni malo mudriji kriva je vlast; časni sude krivac je pronađen. Je li vlast sebe samu izabrala? Vrhunska udobnost minimalnog performansa stvorila je ulizice, ljude bez ideje i želje za promjenom. Bez vulgarnosti molim. Pristojnost nalaže i takve poštivati. Može, dokle god su tiho. No, oni su često najglasniji. Ne izlaze na izbore, prosvjede i štrajkove podržavaju samo u lokalnim bistroima verbalnim doskočicama, inicijativu preuzimaju isključivo u slučaju prirodnih katastrofa (neki ni tada).
Konkretno, nameće se pitanje zašto hrvatsko iseljeništvo ne glasa? Što ih muči? Možda nemaju nikakve muke, a dodatne ne žele stvoriti. O razlozima migracije nije potrebno (opet) govoriti, činjenica je da se Hrvatska raseljava, useljava, naseljava i iseljava. Porazna je politička nezainteresiranost. Pohvalna je kulturološka strategija. Izvan granica Lijepe naše pomno se brine o nemiješanju politike s kulturom, a mogla bi to biti izvrsna platforma političkog opismenjivanja. Nije zamjeriti neinformiranost, teško je sjediti na dvije stolice. Prvenstveno jer mlađe (iseljeničke) generacije domovinom smatraju i prvu i drugu državu. Zato je važno ne šutjeti, preuzeti uzde i povesti povorku politički angažirane mladeži. Naglasak na politiku kao aktivan angažman u razumijevanju važnosti biranja predstavnika. Razmišlja li se o iseljenicima, ne može se zaobići pojam ideje s početka priče, ideje o boljem životu – motivaciji selidbe. Ode li se još korak dalje, primijetit će se osim puke nezainteresiranosti, i mnoge prepreke u glasanju. Volju oduzimaju i administrativne poteškoće. Mjesto glasanja i postupak registracije za glasanje često su prvi krivci. Slijedi sram. Osjećaj nelagode imati pravo glasa u zemlji u kojoj se ne živi, pritom zaboravljajući na potencijalni mali udio u biranju vlastitog predstavnika. U ovoj sagi najvažniji dio. Tko će zastupati interese iseljenika? Koga oni zanimaju u matičnoj državi? Ponajprije je potrebno opismenjivanje, možda udruživanjem na organiziranim tribinama i predavanjima. Tko hoće nađe način, tko neće, pronađe razlog. Tko izgovor pronađe, postaje ulizica Mešinog opisa. Časni sude, krivca treba kazniti. Nije potrebno, kazao je Platon: „Kazna za nezainteresiranost u politiku je to što će nad tobom vladati netko tko je gori od tebe.“ Bravo, kažu u lokalnim bistroima, baš tako i jest, najgori su na vlasti! Rekoše i ostadoše živi. Do sutra ujutro, nastavit ćemo onda tu temu, kazaše. Kao u lošem filmu, sve se vrti u krug. Kotač se prestaje vrtjeti čim većina odluči prestati biti ulizica.
Podržavanjem vlasti identificiramo se kao njeni istomišljenici. Pasivnošću na izborima gubimo pravo žalbe. Ideja je zastupati vlastite interese. Jedino moguće otvorenim političkim dijalogom i dobrom pripremom na ono što slijedi. Hrvati iseljenici su Hrvati, tu nema mjesta sramu, ni konformizmu u (ne)traženju načina. Nedopustivo je predviđati budućnost Lijepe naše bez iseljeništva kao ravnopravnog. Mlađe generacije nose svoje traume, pamte priče o zlim saborskim likovima. Vremenom su donijeli odluku kako je možda najpametnije ne sudjelovati. Nije. Mlađe generacije stvaraju najmlađe generacije, imaju dužnost vezu s domovinom u naslijeđe ostaviti jakom, ili ju još više osnažiti. Korak po korak, ponajprije informiranjem, zatim dolaskom na okupljanja, jasnim i direktnim izražavanjem stavova kako bi se otvorio dijalog. Rezultat; obostrano zadovoljstvo – ideja o promjeni, preuzimanje kontrole. Organiziranje kulturnih i društvenih događaja izvrsna je polazna točka upoznavanja obadviju strana – iseljeništva s njihovim budućim predstavnicima. Na svu sreću, Hrvati nikad nisu bili ulizice – sjaj u tami jedne priče, ipak čini se mogućeg sretnog svršetka.