15.9 C
Zagreb
13.8 C
Zürich
26.4 C
New York
14.1 C
Buenos Aires
28.2 C
Melbourne
Nedjelja, 16 lipnja 2024
spot_img

KOLUMNE IZ EMIGRACIJE – ISTINA O OLUJI

Zadnji pokušaj stavljanja točke na ionako već prepotresnu ratnu priču, bio je organizirati se, otjerati neprijatelja. Pokazati gdje mu je mjesto – po hrvatskoj zemlji ne kroče ubojice, pljačkaši i silovatelji. Bilo je vrijeme reći im zbogom. Dogodila se Oluja. Poslana s nebesa.

Istina se ne smije i ne može zanemariti. Za nju se nikada ne treba ispričavati, čak i kada je burna, eksplozivna, olujna. Napatila se Hrvatska, presušilo more suza, nestalo glasa jaučući za mrtvima, zatvorilo se nebo. I Bog je plakao, skrio se među oblacima, zario glavu u njedra, ostao bespomoćan. Tekle su rijeke krvi, sve je mirisalo na smrt. Opsadno stanje, nemirno Jadransko more, hladan Velebit i isušene slavonske poljane vapile su: milosti, milosti ovamo! Očajni ljudi, paralizirani od straha, molili su Njega za spas. I spasio ih je. Dao im je snage, jedino što je mogao, da zaustave nevolju i obrane svoje, iz ruku oteto da vrate. Pjeva klapa Intrade o stijeni u njedrima Knina, stijeni koju su svakakvi barbari tukli, stijeni koja samo malo mira želi. To je stijena kralja Zvonimira, hrvatskih pradjedova. I tko onda ima pravo taknuti u tuđe? Obeščastiti časnu povijest hrvatskog tla? Vrijeme je za istinu. Vrijeme je nazvati stvari pravim imenom.

Srbija je napala Hrvatsku. Jadno i kukavički. Milošević i Martić su Hrvatima bili isto ono što je danas Putin Ukrajincima. Zvijer najgoreg lica, beskrupulozni krvnik, rušitelj hrvatskih stijena. Nije potrebno analizirati Zelenskog i Tuđmana, njihove ključne uloge u teatrima tmine i smrti bile su glavne, povijest im je predodredila uloge junaka i spasitelja, donositelja odluka u tim (u ovim) trenutcima bitnima. Plan Z4 su Hrvatska i Tuđman prihvatili, Srbima je ponuđena država u državi. Odbijeno. Iz današnje perspektive Srba, vjerojatno neshvatljiv potez. Krivi, začetnici rata, pružena im ruka pomirenja koju nisu htjeli. Što je Hrvatska trebala? Izmorena od svih pokušaja pomirbe i obrane, povući se? Pustiti da rijeka odnese sve ostatke pradjedovih stijena, dopustiti da bude izbrisana s karte svijeta? Ne može. Ni kriva ni dužna, ispružene prijateljske ruke, i dalje je napadana. Zadnji pokušaj stavljanja točke na ionako već prepotresnu ratnu priču, bio je organizirati se, poraziti neprijatelja. Pokazati gdje mu je mjesto – po hrvatskoj zemlji ne kroče ubojice, pljačkaši i silovatelji. Bilo je vrijeme reći im zbogom. Dogodila se Oluja. Poslana s nebesa, od istog onog uplakanog nebeskog bića. I njemu je bilo dosta. Operacija Oluja uspostavila je hrvatski suverenitet nad okupiranim područjima, otvorila vrata mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, te omogućila oslobađanje Bihaća. Time spriječila novu Srebrenicu. I jedna je bila previše. Neka se sada strasti smire. Agresori su dobili što su tražili. Mirna reintegracija spomenute istočne Slavonije dokaz je ispružene ruke pomirenja.

Hrvatska treba i mora slaviti Oluju. Podsjetiti se iz godine u godinu na dane kada je dočekana sloboda. Srbi iz Krajine imali su težak, kamenit put. Njihov jedini krivac su vlastiti im političari, žedni krvi i smrti. Možda nije pošteno, ali se cijena velikosrpske ambicije morala platiti. Slično kao što je slučaj s Hitlerom bio. Posljedice arogantnog napadačkog instinkta, otrpio je cijeli narod. Nebeska sila tuguje i za njima. Za svakom žrtvom, izgubljenim životom i ugašenom srećom. Ne ponovilo se nikada više da se prijatelji u ime zastave ubijaju. Običnom čovjeku je naređeno da silovito uđe u tuđe živote. Govorilo se tada dojučerašnjem drugu, preko noći metamorfoziranom neprijatelju: nemojte, dosta je, riješit ćemo zajedno vama nerješivu situaciju, mi vidimo izlaz. I taj običan čovjek napati se zbog tuđih grijeha. Kažu mudri, to su kolateralne žrtve. Neka im je laka crna zemlja. Iako su bili na neprijateljskoj strani – stijena kralja Zvonimira mučno plače i za njima. Bez dvojbe; prokletstva i licemjerstva bilo je s obadvije strane. Za svaki zločin mora postojati kazna. Zločinci trebaju pojedinačno odgovarati. Nije zbog toga opravdano dovoditi u pitanje legitimnost i legalnost operacije Oluja. Kuloari kažu, dobiveno je što je – traženo. Grubo, kruto, šturo, bahato, ali istinito? Tko ne može tako reći, svoju oslobodilačku sreću neka izrazi riječima – moralo je tako biti. Drugog izbora preostalo nije.

Nitko u Hrvatskoj ne slavi egzodus ljudi koji su otišli, jednako kao što se ne slavi progon sudetskih i podunavskih Nijemaca. Slavi se pobjeda nad fašizmom. Danas, dvadeset i osam godina nakon operacije Oluje, Hrvatska ima potpuno pravo, u gradu kralja Zvonimira veseliti se vlastitoj obrani od velikosrpske ideologije i srpskog nacionalizma, u konačnici fašizma. Ispunjena je želja stijene hrvatskih pradjedova – podaren joj je mir. Orilo se te devedeset i pete, ori se i danas: Imamo Hrvatsku! I dalje je ispružena ruka prijateljstva, napunilo se srećom Jadransko more, ugrijao Velebit, klasjem ukrasile slavonske poljane.

Sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti! Živjela Hrvatska!

 

POVEZANI ČLANCI

Najnovije