Od Olimpijskih igara do raznih svjetskih prvenstava, Hrvatska se etablirala kao zemlja sporta i ine tradicije. Upravo su hrvatski sportaši njeni neprepoznatljiviji ambasadori i lobisti. Odustajanja nema, kockasto srce to ne dopušta.
Moguće je pričati o povijesti, svjedočiti sadašnjosti, a biti uvjeren u budućnost. Hrvatska to može kada je riječ o sportu. U pogledu sa strane, ta hrvatska priča pomalo je i nevjerojatna. Oči cijelog svijeta redovno su iznova uprte u zemlju s manje od četiri milijuna stanovnika, ma o bilo kojem sportskom kontekstu se radilo. Odustajanja nema, kockasto srce to ne dopušta. Upravo su snaga zajedništva i predanost, inspiracija koja često navijače, pa i cijelu zemlju dovede do stanja zanosa. Osjećaj euforije daje vjetar u leđa i postaje nadahnuće. Dogodi li se koji neuspjeh, odmahne se rukom, kaže idemo dalje, nema predaje, srca gore ipak.
Svjetsko srebro i bronca u nogometu zasigurno su najupečatljiviji hrvatski zaštitni znakovi. Priče su to ponosa i beskompromisne ljubavi prema domovini. Kotrljajuća strast zaustavlja vrijeme, a junaci s terena alegorija su božanstava. Preuveličavanje je ovdje prijeko potrebno, a sva prava pritužbi unaprijed odbačena, jer kada igra Hrvatska i priroda navija. Bilo kada, samo da igra Hrvatska. A igrala je i kada je osvojena svjetska bronca u košarci, kada su Hrvati bili svjetski prvaci u rukometu, vaterpolu, veslanju, atletici, gimnastici, jedrenju, taekwondo-u, judu, karateu, kuglanju, boćanju, streljaštvu. Ah ti Hrvati, pa njih očito više no Kineza, moglo bi se zaključiti. Surealno zar ne? A tek smo počeli. Od Olimpijskih igara do raznih svjetskih prvenstava, Hrvatska se etablirala kao zemlja sporta i ine tradicije. Upravo su hrvatski sportaši njeni neprepoznatljiviji ambasadori i lobisti. Zahvaljujući njima, svjetska javnost prepoznaje Lijepu našu po sportskim uspjesima koji nadjačavaju one druge (političke na primjer) neuspjehe. Skromno pokušavajući ne izostaviti nijednu medalju, bitno je nadopuniti raniji popis pa tako spomenuti hrvatske svjetske prvake u rukometu na pijesku, svjetsko srebro u kajaku, te bronce u hrvanju i stolnom tenisu. Ispravka netočnog navoda: u prethodno navedenome ništa nije skromno. Ni hrvatski ponos (s razlogom) nije skroman. Neka se javi tko nijednom nije pustio suzu uz hrvatsku himnu na jednom od natjecanja.
Valja prekinuti bezglasje (jer suze su se lile i liti će se), pa nastaviti. Došli smo do Olimpijskih igara. Hrvati su tako vlasnici olimpijskog srebra u košarci, plivanju i gimnastici. Oni su i prvaci rukometa, vaterpola, tenisa, veslanja, atletike, jedrenja, taekwondo-a, skijanja, dizanja utega i streljaštva, a imaju i broncu u boksu. Mislim da se sa mnom svi Hrvati svijeta slažu, kad kažem kako bole grudi od ushita i radosti kada hrvatski paraolimpijci osvajaju medalje. I u Europi se Hrvatska ističe u području sporta. Vaterpolo i rukomet sportovi su u kojima dominiraju hrvatske momčadi, vlasnice bronci i srebra. Niz se neskromno dalje nastavlja i opetovno ponosi europskim prvacima u vaterpolu, veslanju, atletici, gimnastici, jedrenju i karateu, te srebrom u stolnom tenisu, kajaku, kanuu i hrvanju.
Jedan od najpopularnijih sportova je i tenis. Ovaj sport postao je važan dio identiteta Hrvatske na međunarodnoj razini, s osvojenim Davis Cupom, Wimbledonom, Roland Garrosom, US Openom, te Australian Openom. Nema tu puno skandala, formula za uspjeh je vrlo jednostavna, kako u tenisu, tako i u ostalim sportovima. Rad, predanost, ljubav, znoj i tvrdoglava hrvatska glava. Glava koja odolijeva i najtežim uvjetima, glava koja sluša i slijedi svoje srce. Čujete li Hrvati? To ste vi.
Teško je ovu priču provesti kraju, zato je spomenuta (slavna) prošlost. U njoj će ostati zapisani i osvojeni svjetski kupovi skijaša i skijašica, zatim osvojen Pride Grand prix, te K-1 World Grand Prix. Hrvati su timski igrači, oni koji igraju pošteno i s otvorenim kartama. Hrvatske momčadi cijeni cijeli svijet, koji se pobrinuo da budućnost upamti najjače. Među njima ponosno stoje i hrvatske titule najboljih svjetskih nogometaša, rukometaša, vaterpolista, veslača, skijaša, skijašica, visašica, bacačica i taekwondoašica.
Nitko ne voli štrebere, pa oprostite. Ustvari nemojte, moj osmijeh s lica neće nestati radi kontre. Mi Hrvati ne znamo biti ljuti, sve što radimo je uz smiješak, kad gubimo nije nam omraženo čestitati pobjedniku. Volimo igru jer ona nije samo na terenu. No, vjerujte čisto objektivno kažem – prošlost je ipak pokazala kako ne gubimo često, sadašnjost trenira i radi kako bi u budućnosti Hrvatska i njeni ljudi ponijeli još više znamenja. Igraj Hrvatska, naša srca gore za tebe.