U vrijeme kada se ljudskost povećalom traži, a pogled izbjegava, dobro je da postoji mjesto gdje se bar na nekoliko časova čovjek osjeća Čovjekom. Sabur, ništa više.
Zemlja jarana i berićeta. Bosna. Ponosna i prkosna. Stoljećima čuva svoje, stoji jadna sama na karti svijeta, nikako da dočeka Godota. Suza više nema, otišle su u nebo zajedno s njenim mrtvima. Kadija ju tužio, kadija joj presudio. Kao mati, nasred avlije ispraća svoju djecu, tjera ih od sebe znajući da je dala sve što se dati moglo, a u konačnici ipak nedovoljno. Jednog boga bosanska raja ima, boga ljubavi i merhameta, boga radosti, nikako smrti. Čovjek se u Bosni piše velikim početnim slovom. Preživjelo se i gore, kažu i ovo će. Stotinu puta se uvjerilo, kako su u Bosnu svi dobrodošli, tamo ne bježe od istine, pa uz čašicu ili dvije, svoj kismet rado podijele. Kako meni, tako tebi, rekoše. Rane sami ližu, u osami kad isprate slučajnog gosta. Žalost, žena u crnini, žena kojoj su svi postali – slučajni. Mati koja gubi djecu. Oholi insani, uzurpatori od majke žele napraviti maćehu. Je li moguće ostati živ u zemlji mrtvaca?
Bosna je zemlja bogatog kulturnog naslijeđa blagoslovljena impresivnom, skoro netaknutom prirodom. Planinski vrhovi, rijeke, šume i jezera kao da su ostali zaleđeni u vremenu. Možda je to zato što Bosnu njeni ljudi vole, čuvaju, njeguju, tiho se njome ponose kao da namjerno izbjegavaju biti glasni kako bi što duže sačuvali svoje prirodne rezervate, dženet na Zemlji. S Bjelašnice, Jahorine i Vlašića, preko Une, Neretve, Sutjeske i Kozare, do Jablanice i Boračkog jezera, vjetar sevdaha i ponosa piri jedva čujno. Ne zna Bosna mlatiti po drugima, ona kao melek svoje čuva, a tuđe ne dira. Gleda u oči i ne boji se. Ne plaše ju ni poslijeratni moderni demoni za kormilom. Preživjelo se i gore, kažu i ovo će. Probeharat će i njihovo. Tek kad se napati, junak svoje ime časno zaradi.
A Bosna, zemlja junaka, ispaćena i napaćena, gruba na prvi pogled, majka na drugi, prkosi svim nedaćama. Kažu, zemlja ćilimom prostrta, zemlja vrijedna poštovanja, zemlja različitih naroda, a opet samo jedne raje. Unatoč svim svojim političkim i ekonomskim izazovima, traumama i gubitcima, žrtvama i herojima, Bosna je država budućnosti. U vrijeme kada se ljudskost povećalom traži, a pogled izbjegava, dobro je da postoji mjesto gdje se bar na nekoliko časova čovjek osjeća Čovjekom. A ljubav k’o ljubav, puna i mjeda i jeda. U čudu trenutka sve se pretvorilo u pepeo. Otrov naređen prijateljima, drugovima i jaranima. Rat boli. Bolio je i zauvijek će boljeti. Alegorija majke ustvari nije alegorija. Mati na avliji ispraća djecu, čeka djecu, djece nema, ona sama ostaje. Rodila, odgojila, hranila, učila i čuvala, a onda joj njeno čeljade istrgnuli iz ruku. To najbolje razumiju Srebreničke Majke. Broje minute do svoje smrti, da otputuju s ovog dženeta na onaj gdje neće više biti same. Ne mrze život, ne mrze Bosnu, ne mrze smrt, ne mrze ubojice, ne mrze sebe. One znaju kako je upravo mržnja donijela tragediju. Jecajući tiho, najtiše, kao da žele zadržati bol u sebi, da nijedna majka nikada više ne osjeti takvu žalost i tugu. Sabur, ništa više.
Pokori li se Bosna, prijetit će joj sudnji dan. Raspadne li se raja, neće biti ni čaršije, avlije, mahale, crkve ni džamije. Ne može. Iz raja se anđeli ne tjeraju. Raja rahatluk ne da. Kapetani razbojnici podsjećaju na noćnu moru, oprostit će im mati Bosna, ali neće zaboraviti. Navik’o je, srećom ili nesrećom, insan u Bosni s tek malo biti zadovoljan. No, zar tamo više nema Čovjeka, pa i to malo treba hlapiti? Nema veze, može i bez ičega, ne da se raja. Ona ima san, o spajanju različitih svjetova, o ljubavi za svu svoju djecu, o grudi koja hrani, o ljudima koji su zemlja, o sevdahu, o beharu, o rahatluku, o dunjaluku koji vodi u vječnost.
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A tko je ta, što je ta da prostiš? Gdje li je ta? Odakle je? Kuda je? Ta Bosna. Rekti. A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Bosna da prostiš, jedna zemlja imade. I posna. I bosa da prostiš. I hladna i gladna. I k tomu još da prostiš – prkosna od sna! (Mak Dizdar)