Ako vas put dovede u New York, posjetite restoran Dubrovnik koji već deset godina promovira hrvatsku hranu, maslinova ulja i vina.
Ljeti u New Yorku u našoj hrvatskoj zajednici nema nekih posebnih događaja jer su mnogi otišli u Hrvatsku ili u neke druge krajeve na odmor. Ali ipak jedno Hrvatsko mjesto radi punom parom, a to je Restaurant Dubrovnik Of Croatia, New Rochelle, NY, čiji je vlasnik dubrovčanin Željko Tomić. Prekrasne terase prepune su gostiju koji uživaju u hrvatskim specijalitetima koje priprema vrsni kuhar, Lopuđanin Srećko Žarak. Osoblje restorana kojem je na čelu manager Matija Žarak brine se da gostima ništa ne fali.
“Hrvatska u malom” u bogatoj ponudi restorana
U širokoj ponudi restorana pronalaze se riblji specijaliteti kao hobotnica na salatu, crni rižot od sipe i ribu s gradela začinjenim djevičanskim maslinovim uljem “Nona” s Lopuda. Hobotnicu ispod peke i janjetinu s ražnja zalijevaju crnim i bijelim vinima “Tomić” s Korčule koja imaju posebno mjesto na vinskoj karti gdje se pored poznatih svjetskih nalazi i veliki broj hrvatskih vina.
Restoran Dubrovnik koristi mnogobrojne hrvatske proizvode; od soli, začina, vode i vina – sve se to uvozi iz Hrvatske. Gosti su oduševljeni specijalitetima ali isto tako ih oduševljavaju izgled restorana i ugođaj. Ljubaznost domaćina Željka Tomića, njegove djece i cijele obitelji koja pomaže i brine se da bi svi gosti bili zadovoljni i osjećali se ugodno kao da su doma, ostavlja dubok utisak na goste i svojevrsna je pozivnica da navrate opet.
Ususret 10-oj obljetnici
Svoju jubilarnu, desetu godišnjicu promoviranja hrvatske hrane, maslinova ulja i vina i hrvatske kulturne tradicije u New Yorku proslavit će 7. rujna 2023.. Goste će zabavljati lokalni hrvatski glazbenici, koji su kroz ovih deset godina repertoarom hrvatskih pjesama, dalmatinskim klapskim pjesmama i dubrovačkim šansonama već mnogo puta goste zabavljali. Događaj će uveličati jedna od novijih mladih hrvatskih senzacija dubrovačkih korijena Ema Jusić, unuka čuvenog dubrovačkog glazbenika Đela Jusića i kćer poznatog glazbenog para Paule i Đela jr. Jusića. Svi ste dobrodošli uživati u okusima Hrvatske i Dubrovnika, poručuje osoblje restorana.
Željko Tomić – poduzetnik, humanitarac i domoljub
Vlasnika restorana, Željka Tomića poznajem još od djetinjstva kad smo prije pedesetak godina brodom Perast odlazili u Dubrovnik u školu, ja s Mljeta, on s Lopuda. Bilo je zanimljivo kad smo se nakon puno godina sreli u New Yorku i od tada smo mi i naše obitelji postali dobri prijatelji. Povezuje nas, ne samo brod Perast nego i Mljet jer je po majčinoj strani i on Mljećanin. Uz to, imamo i drugih zajedničkih osobina, kao što su ribanje, kuhanje, a najjača spona je ljubav za naš rodni kraj, Dubrovnik i Hrvatsku.
Ponosno mogu reći da je moj prijatelj Željko Tomić jedan od najuspješnijih Hrvata u New Yorku, velik čovjek, humanitarac i domoljub. Pored mnogih poslova kojima se bavi, ponosan je vlasnik hrvatskog restorana Dubrovnik kojeg je otvorio iz želje za promocijom hrvatske kuhinje, posebno dalmatinske i dubrovačke. U srcu pravi Lopuđanin, Dubrovčanin i ponosni Hrvat. U njegovom restoranu kuhaju vrhunski hrvatski kuhari po receptima njegove majke Tereze. Uz to, i osoblje koje radi većinom je iz Hrvatske a restoran je kultno mjesto okupljanja mnogih Hrvata i hrvatskih organizacija u NY.
Restoran je pravi mali Dubrovnik, Hrvatska u malom u kojem se organiziraju mnoge hrvatske zabave, humanitarne večere, feste sv. Vlaha, slavi Dan Državnosti itd. Željko je uvijek tu da nesebično pomogne i uskoči gdje je potrebno. Svojim donacijama pomaže i Hrvatski radio u NY – Glas slobodne Hrvatske, Hrvatske škole i zabave u hrvatskoj zajednici u NY. Pokazao je također svoju humanost u samom početku covida koji je odmah na početku zahvatio New Rochelle gdje se i njegov restoran nalazi, donirajući hranu onima koji su bili na prvim linijama: bolnicama, vatrogascima i policiji.
I među Amerikancima koji uživaju u hrvatskoj kuhinji ne samo u NY, već po cijeloj Americi restoran je poznat kao jedan od najboljih hrvatskih restorana. Kad sam organizirala humanitarne događaje, samostalno ili pod pokroviteljstvom Američko- hrvatskog kongresa, uvijek mi je izašao u susret i pomogao da naš događaj što bolje uspije, s minimalnim cijenama i velikom donacijom. Prvi je restoran u NY koji je počeo promovirati hrvatsku kuhinju u Americi gdje sam imala prvu promociju moje kuharice U Kominu Ane Mljećke – Tradicionalna huhinja iz dubrovačkog kraja! Uz to, Željko voli zabaviti i svoje prijatelje, ne samo u restoranu nego i doma, a često otiđe i na ribanje s prijateljima.
Kad sam ga pitala kako je došao na ideju otvoriti restoran ispričao je: “Prije trinaest godina kupio sam zgradu u jako lošem stanju, preuredio ju od temelja do krova i odlučio otvoriti hrvatski restoran. Svatko mi je govorio da sam lud, da to neće uspjeti. U početku, prije otvaranja imao sam namjeru ući u partnerstvo, jer sam bio jako okupiran građevinskom tvrtkom, ali je partner odustao jer nisam htio talijanski već 100 % hrvatski restoran. Tako sam pet minuta prije podne ostao sam s mojom ludom glavom…govori sa smješkom. Kad sam pitao majku što mi je činiti, rekla mi je da stojim s onim stavom kako me je odgojila, tako sam ostao i evo, dan danas sam na receptima moje majke Tereze. Kad sam tražio kuhare prijavilo se puno njih za šefa, čak 15 ih je bilo koji su trebali napraviti obrok po majčinom receptu. Tako da sam bio u nedoumici, sve dok nisam upoznao Mladena Jovića, koji ne samo da je naš čovjek, nego je bio i kuhar na brodu što meni puno znači jer se brodski kuhar treba snaći kad nešto fali! Pomorci mu ne bi lako oprostili ako ne valja… Pored Mladena, našao sam još jednog kuhara iz Mađarske, Petera, kojeg je Mladen naučio, ne samo kuhati već i govoriti hrvatski.
Nakon njih, imao sam još vrhunskih kuhara iz Hrvatske – to su Antonio Selendić, Ivan Ljubičić, Srećko Žarak… Svi oni su s ljubavlju pripremali našu spizu po receptima moje majke Tereze Tomić i baš takvi originalni vazda će se spremati u mom restoranu. Na jelovniku se može pronaći hrvatska povijest: od pržolice, pašticade, ribe na gradelama, popare, brodeta, lešade, blitve s patatama ili kupusa na tabak pa do menestre od punjenih paprika ili pak crnog rižota, korčulanskih makarula, ponekad i mljetskih makarula, sve začinjeno tradicionalnim hrvatskim začinima. Gosti se mogu zasladiti rožatom, štrudlom od jabuka ili pak palačinkama s hrvatskim džemovima. Inače, restoran je dosta orijentiran na plodove mora. Odrastajući na otoku, more, odnosno ribanje bila je nužda kao i ljubav mog života, što mislim da je naslijedio moj najmlađi sin od mene, a ja od svog pokonog oca. Ponosan sam na svoju djecu koja u slobodno vrijeme rade u restoranu. Ako Bog da, nastavit će promovirati Hrvatsku i nonino kuhanje. Svake godine provedu ljeto na Lopudu gdje uživaju u noninim delicijama. Osobno, često idem u Hrvatsku a najviše volim provesti vrijeme s majkom koja trenutno ima 85. godina a još joj nitko nije ravan u kuhinji.
U restoran dolaze mahom naši ljudi koji su se poželjeli domovine, no gostiju ima odasvuda. Podjednako ga vole i naši ljudi u tuđini i Amerikanci. Dolaze ne samo ljudi iz okolice, već i oni, po sat-dva udaljeni. Također, jako puno ljudi prije nego odlaze u Hrvatsku – a pogotovo prvi put – dođu pitati gdje, što i kako, pa im sa zadovoljstvom podijelimo ideje i upute kako bi što ugodnije proveli svoj odmor u Hrvatskoj. Moja ekipa iz restorana i ja spona smo Hrvatske i Amerike te olakšavamo trenutke svima onima kojima fale grad, otoci, domovina. Sam restoran Dubrovnik i svi koji u njemu rade promocija su Hrvatske u New Yorku i Americi. Otac mi je ostavio ljubav za vrt, lozu, more i ribanje, a majka ljubav prema kuhanju, tako da slobodno vrijeme provedem ili na ribanju ili vrtu – a ako vrijeme ne dozvoljava, onda provodim vrijeme u vinskom podrumu. Inače, u ovom trenutku, u restoranu nudimo pet vrsta mojih vina, od pošipa i plavca iz Hrvatske, do caberneta, merlota ili pak barbera iz kalifornijske Sonome. S restoranom sam definitivno ostavio snažan pečat na našu kuhinju izvan granica dubrovačkog kraja, kraja kojemu još uvijek, od one 1989., itekako čeznem. Roditi se u gradu, odrastati na otoku a živjeti u New Yorku je zanimljivo. Međutim, iako je život uspješan, ostavlja neku prazninu koju nije lako ispuniti. Mislim da sam ostao na Lopudu, isto bih bio uspio jer su me roditelji naučili raditi od malih nogu i za sve što sam stvorio zahvalan sam dragom Bogu i mojim roditeljima koje ne bih zamijenio za cijeli svijet.
U New Yorku živim s četvero djece, Ivanom, Željkom, Isabellom, Robertom i suprugom Ildiko Kaszas, Mađaricom koju sam upoznao prije 22. godine. Svi pomažu kad zatreba u restoranu, supruga se brine o cvijeću i lijepom izgledu. Sad već odrasla djeca imaju i svoje ambicije; Željko je otišao živjeti na Lopud i brinuti o noni Terezi, Isabella odlazi na studij u Španjolsku, najmlađi Roberto koji je još u školi kaže da ga zanima građevina, dok najstariji Ivan ostaje raditi u restoranu. Svi su naslijedili po neku moju osobinu ali zajednička im je ljubav prema moru, Lopudu i nonom Terezi.”
Povezivanje Hrvata iz svijeta
I bez obzira gdje se nalazili, zahvaljujući današnjoj tehnologiji svi smo povezani. Tako je do mene iz kanadskog Montreala stigao upit jedne prijateljice koja je putovala u New York a tražila mjesto gdje se u NY nude hrvatski specijaliteti. Lijepo je kad nakon toga nenadano dobijete ovakvu poruku managera restorana Matije Žarka: “Skidam Vam kapu, dragi gosparu. Razgovarala sam s Anom Mljećkom koja me nazvala jer piše kolumnu a bila je prijateljica mog oca, kapetana Ive Ćorića. Veselim se kad vidim kako moj narod drži svoje stare tradicije u dalekom svijetu. Sigurna sam da se svi dive vašoj kužini. A imaju se čemu diviti, naša kužina je najbolja na svijetu.” Poruka je to koju je manageru poslala Kat Coric a on meni proslijedio. Dobijete putem takve poruku potvrdu da vašim djelovanjem i povezivanjem Hrvata u svijetu činite pravu stvar.
Manager restorana Matija Žarko
Matija Žarko koji se rodio i odrastao u Dubrovniku došao je u Ameriku iz znatiželje u posjet svom rođaku Željku Tomiću. Budući da je profesionalni ugostitelj te je u struci počeo raditi sa šesnaest godina, Tomić mu je ponudio posao u restoranu Dubrovnik. Matija uživa u kreaciji, kušnji jela i vina, susretu s gostima i u lijepom ugođaju koje osoblje restorana zna ostvariti svaki dan. Većina osoblja je iz našeg kraja, a oni koji nisu lako su se uklopili. Kaže da nije lako biti manager, ali uz dobre, prijateljske i profesionalne odnose ništa mu ne pada teško. “Svi su vrijedni i uslužni i lako je stvoriti lijepu atmosferu u kojoj uživaju ne samo gosti restorana nego i osoblje. Mnogi se gosti vraćaju, udomaćili su se. Znamo ih po imenu, znamo što vole, drago im je kad popričamo s njima, pogotovo kad je to na jeziku kojeg gost govori. Budući da imamo radnike s raznih strana svijeta koji govore petnaestak svjetskih jezika, naši gosti se oduševe kad se s njima počne razgovarati na njihovom materinjem jeziku. I to je dio naše dobre usluge. Rad u restoranu je pravi izazov jer je svaki dan drugačiji. Trudimo se svima ugoditi, ne samo s dobrom hranom, vrhunskim vinima, fantastičnim koktelima, nego i s dobrim ugođajem kojeg u restoranu ne fali. Upravo zato sam ponosan na sve nas radnike u restoranu i svima sam na tome zahvalan, a posebno Željku Tomiću, vlasniku restorana, koji nam je sve ovo omogućio, a kad nam dođe u restoran i sam da šaku ruke u kuhinji,” kaže Matija koji je ponosan otac sina Orlanda u sretnom braku s Anom Žarak, rođenom u Stonu.
Navratite i vi u američki Dubrovnik
Život u tuđini je lakši kad imate obitelj, dobre prijatelje i posao koji volite. Zato kad dođete u New York, obavezno dođite u Dubrovnik, u Hrvatsku u malom, osjetit će te se kao da ste doma. Probajte domaće specijalitete, zalijte sve to dobrim hrvatskim vinom ili probajte koji originalni cocktail restorana. “Dobro došli, dobar tek i živjeli!,” poručuju vam Željko Tomić, Matija Žarak i cijelo osoblje restorana Dubrovnik.
Tamo ćete naći i mene, Anu Mljećku jer često organiziram neku hrvatsku festu. Ponekad svratim popričati i našalit se, pojest koju ribicu i popit žmul mog omiljenog Tomićevog Plavca malog. A dođem isto tako zapjevati, zabalati, napuniti dušu i srce, ublažiti nostalgiju i osjećati se bar na trenutak kao da sam na mom Mljetu, mom Dubrovniku ili mojoj Domovini Hrvatskoj.
