Bila sam sretna kada sam susrela svog prijatelja Ivu. Zaštitnik svega što se zaštititi treba, bio je moj savršen sugovornik. Odmah smo se složili da o ulizicama nećemo. Nisu nam važni, oni nisu Odžak. Pitala sam Ivu, pa tko je onda, što je Odžak? Kazao je, ljudi. Domicilni, pridošli, povremeni i stalni. Kako da vam opišemo neopisivo?
Bez glamura i sjaja, u srcu Posavine ponosno stoji Odžak, grad različitih ljudi istih sudbina. Njegovu priču kazuje njegov puk, stijena i temelj grada. Kažu da ga nijedan rat nije zaobišao. No, svoju sudbinu stanovnici desne obale Save ne oplakuju. Nema tog oružja koje odžačku dušu može ubiti. Srdačnost je ovdje neuništiva. Odžak je grad domovina, mjesto kojem se odmetnuti uvijek vrate. Poneki zauvijek, poneki povremeno, ali svi sa skrivenom željom o starosti kod kuće. Još nikada nisam čula da netko Odžak mrzi. Tko bi dom mogao ne voljeti? Susrela sam tako svog prijatelja Ivu Lubinu, čovjeka čistog srca, prijatelja čak i neprijatelja, njegovatelja odžačkih livada i brežuljaka, čuvara baštine i zapisničara korijenja. O mom Odžaku pričao je širokog osmijeha, bez imalo sjete, čvrsto uvjeren u sretnu budućnost našeg grada. No, krenimo ispočetka.
Općina Odžak nalazi se u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, između rijeka Save i Bosne, a ispod brdskog masiva Vučjak. Broji desetak tisuća stanovnika, a prvi put se spominje već u šesnaestom stoljeću, i to kao utvrda koju je sultan poklonio jednom Miralem-begu kao odžak (posjed) koji je od ostatka te rimske utvrde potom napravio i naselje. Razmišljajući o prošlosti, a promatrajući okolinu, jasno mi je odakle želja za prostornim planiranjem baš na ovom mjestu. Vrijeme ovdje kao da usporeno prolazi, a pomalo divlja priroda podsjeća na prve Božje instinkte. Kako da vam opišem neopisivo? Pretpostavljam da sam subjektivna, ali tko nije kada priča o domu? Oprostit ćete mi na tome. Ali i ne morate, ne osjećam se krivom jer ne lažem. Odžak je mjesto gdje žive tri različite nacije, jedni idu u džamiju, drugi mole u crkvi, a trećima je poglavar patrijarh. Isprepleću im se sudbine, svi su od krvi i mesa i jedni drugima ne smetaju. Unatoč povijesnim izazovima i dalje grade zajednicu mira i sloge, polako zanemarujući i ustaše i partizane, ostavljajući ih tamo gdje im je mjesto, u grobovima prošlosti. Pila sam kavu u čaršiji, razgovarala sa starijima od mene, priznajem, gunđali su o nepromjenjivosti oholih vlastodržaca. Promatrala sam ih, unatoč tome ostadoše zadovoljni. Nije im zasmetalo ni kada sam pričala o odžačkoj mladosti koja greške ispravlja, i ne zamjeri starim glavama što je stvorila prilike i neprilike u toj malenoj pitoresknoj općini. Znaju i oni kako mladost iskustva, a starost snage nema. Dobro je što odžačka mladost svoja znanja živi bez okova groznih devedesetih. A bila bih slijepa kada ne bih vidjela krvave tragove tih godina. Izgubljene živote, načete kuće i pokidane duše. Kažu u Posavini “prodali su nas”, možda jesu, možda nisu, je li sada to važno? Namjerno izostavljam tu traumu, mrtvima neka je laka zemlja, a živima svijetla nebesa. Neću ni o politici sve dok prezreli lupeži ne odustanu od igranja vlastele, povlaštenog sloja. Odžak se po tom pitanju ne razlikuje od ostalih mjesta u Bosni, i njega pokvarene ulizice pokušavaju, poput najgorih zvijeri – rastrgati. Ne slute, kako će na kraju sebe sami pojesti, Bosna se budi i misli svojom glavom: mladom, obrazovanom, sposobnom, neustrašivom. Da, ovo je moja poruka politici, ničija nije do zore gorjela, vaša pogotovo neće.
Upravo sam zato bila sretna kada sam susrela svog prijatelja s početka priče. Zaštitnik svega što se zaštititi treba, bio je moj savršen sugovornik. Odmah smo se složili da o ulizicama nećemo. Nisu nam važni, oni nisu Odžak. Pitala sam Ivu, pa tko je onda, što je Odžak. Kazao je, ljudi. Domicilni, pridošli, povremeni i stalni, baš kao u njegovom Društvu prijatelja prirode. Svi su dobrodošli pod zajedničkim nazivnikom zaljubljenika prirode i njenih aktivnosti, bicikliranja, planinarenja, šetanja, ali i svjesnih inicijativa očuvanja posavskih prirodnih blagodati. Četrdesetak kilometara uređenih planinarskih staza odličan su način razbijanja barijera učahurenih ljudi koji ipak to srce Vučijaka žele upoznati, istražiti, ukoliko je to moguće, još više zavoljeti. Uređuju se i izletišta, organiziraju škole u prirodi sa informativno obrazovnim stazama, te održavaju susreti sa drugim planinarskim društvima. Ne iznenadite se ako u šetnjama naiđete na šumske životinje, ima ih kaže Ivo, one su tu uvijek, poštuju nas. Navikle da u Odžaku to tako ide, različitosti koje se bez presedana uvažavaju. Zdravo je ovo tlo, nastavio je moj dragi sugovornik: maleno mjesto vječite boljke odlaženja. Rak rana, no pomiri se čovjek i s time. Nema krivice, globalna su to strujanja. Istina je kako su mnogi propustili priliku dati svoj doprinos, ali ne valja sada uprijeti prstom, nije potrebno. Ovdje ipak rastu uravnoteženi ljudi, spremni se snaći bilo gdje u svijetu. Jedan manjinski dio pučanstva nažalost još živi u ratu, završilo je ubijanje, ali se zadovoljstvo i dalje traži. Doista, u Bosni je Odžak svijetla točka ako gledamo na odnose triju entiteta. Žive ljudi ovdje unatoč svemu složni, kaže Ivo, odnosi su bolji nego nakon Drugog svjetskog rata. Sve ovisi što čovjek hoće, no ispune srce i mladi povratnici: Odžak nije izgubljen grad.
Kazao je odžački lirik Musa Ćazim Ćatić: Sve svojim velom sanak skriva, i majka zemlja tiho sniva, tek moje oči u noć zure, i moje misli svijetom jure. I ponoć ide s novim ljetom i dijeli dare ovim svijetom. Ja jedan darak ištem samo: Oh, daj mi mira, mira amo! Je li bio prorok pa naslutio čežnju, možda je znao kako košmar sjećanja riješiti može samo povratak domu? Odžak, skroman i skrovit, na obali rijeke Save, bogate povijesti, te vrlih prirodnih ljepota zaslužuje poštovanje i epitet pobjednika. Unatoč svim nedaćama, očuvalo se dostojanstvo zajedničkog života. Inspiracija svima nama, podsjetnik na suživot i život. Na razgovor s prijateljem, uz miris tople kave, prave bosanske. Poput one koju sam popila u Ivinoj avliji, okružena dječjim smijehom i mojim posavskim povjetarcem.
