Od nepobitnog je značaja uključiti cijelo društvo u jednostavnu, nekompliciranu komunikaciju. Krleža neka na ovome oprosti.
Riječi. Neke imaju značenje, neke su bez bilo kakvog smisla. Sve više postaju zanemarene, razloga je tome mnogo. Čitanje se pretvorilo u omražen, nametnut zadatak, i to skoro uvijek sa skrivenim namjerama. Knjižnice se već mogu pretvoriti u muzeje. Jednim klikom sve je dostupno. Trendovi su tu da se prate, no besmisleno je izgubiti pisani trag. Riječi u zadnje vrijeme jako i bole. Moćno su oružje virtualnih komentara anonimnih junaka. Valja biti konkretan i ne gubiti vrijeme na redanje nasumičnih riječi. Treba ih povezati u smislenu cjelinu, arhaični antijunaci razumjet će o čemu je riječ. Odnedavno se u Švicarskoj počelo govoriti o jednostavnom jeziku, odnosno jeziku kojeg svatko može i mora razumjeti. Pritom se izbjegavaju imenice, koriste više glagoli (oni direktno kazuju radnju ili namjeru), a izbjegavaju duge rečenice. Krleža neka na ovome oprosti, zastarjeli jezikoslovci i dalje cijene njegovu umjetnost. Nije li upravo to smisao jezika i riječi? Stvoriti umjetnost.
Jedno ne isključuje drugo. Važno je shvatiti strukturu ciljane publike, te svrhu korištenja riječi. Strogo poslovno kada je najbitnija od svega dobra komunikacija u svrhu određenog cilja. Bilo da se radi o oglasu za posao, najavi programa, predstavljanju rada organizacije, ključna točka je kvalitetno, obostrano razumijevanje. Riječi nisu umjetnost, u takvim slučajevima one su formule prenošenja, odnosno primanja prijeko potrebnih informacija. Treba uzeti u obzir kako je u Švicarskoj svaki drugi brak miješani, a zemlja broji oko dva milijuna stranaca. Od nepobitnog je značaja uključiti cijelo društvo u jednostavnu, nekompliciranu interakciju. Integracija pritom obuhvaća imigrante, stariju populaciju, slabovidne osobe, te one koje imaju problema sa sluhom, kao i manje obrazovano stanovništvo.
Podvuku li se sve te skupine pod zajednički nazivnik, može se reći kako se umjesto o integriranosti nadalje govori o inkluzivnosti. Što je potrebno kako bi se to putem pisanih riječi postiglo? Tek malo vježbe. Ostati kratak u tekstu, izbjegavati predugačke, višesložne riječi, imenice zamijeniti glagolima i pridjevima, obraćati se izravno, tuđice zamijeniti standardnim izrazima, rečenice svesti na jednostavne, ne koristiti duplu negaciju, te izbjegavati kratice. Ne treba podcjenjivati korištenje jednostavnog jezika, on ne donosi ništa loše. No, kao sve promjene i ova dolazi uz kritiku. Pitanja o očuvanju nacionalnog identiteta, a s druge strane i diskriminaciji doseljenika postavljaju se per se. Nijedna strana nije u pravu.
Jezik je kulturno blago, to će uvijek ostati. Pojednostavljivanje samo znači pisanje bez prepreka. Postoje određene poslovne (ali i društvene) korespondencije u kojima je veoma važno da se bit dobro shvati. Iz toga je proizašlo: kratko, ali jasno. Ich habe Angst vor der Dunkelheit. Ich habe Angst wenn es dunkel ist. Morgen sind Parlamentswahlen. Sie wählen morgen das Parlament. Primjeri najbolje pokazuju napisano. Nadalje, u ovom slučaju nije potrebno spominjati ni diskriminaciju. Korištenje pojednostavljenog jezika ne vrijeđa i ne omalovažava. Ima samo jednu jedinu svrhu: olakšati komunikaciju. A zašto komplicirati kada može biti jednostavno?
Kao i u većini, i ovoj su tematici potrebni kompromis i razumijevanje. Jezik je živući, ne stagnira, mijenja se, uvijek je krivulja. Ograničavanje rječnika neka ostane na prijeko potrebnim slučajevima. Nitko ne želi ubiti umjetnost. Kamoli sreće da se pojavi neki novi Krleža. Slova, papir i misli uistinu stvaraju djela vrijedna divljenja. Vrata književnosti i dalje ostaju otvorena. Prekrasne nijanse narječja čine već stvorena djela još šarenijima i raznolikijima. Neka ih. Cijene to i domicilni i doseljeni. Prvima je teško na standardnom jeziku, potonjima na narječju. Istu muku razumiju. Bilo bi ustvari dobro da shvate kako istu muku muče. Završava i ova igra riječima. Jednostavno pruža ruku, kompleksno uzima za ruku, a zajedno, nakon dovoljno truda i vremena stvaraju rapsodiju umjetnosti i jezičnog plesa.
Nejednostavna umjetnost Miroslava Krleže (Balade Petrice Kerempuha). “Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo.”