Prsti jedne ruke nisu dovoljni za izbrojati tvoje žrtve samo jednog vikenda. Uzeo si živote. Neću naglašavati statistiku, znamo ju oboje vrlo dobro, jedni smo od najgorih prometnih vandala u Europi. Ubojico tvrdog srca, je li ti žao?
Ubojico luda, ubio si drugoga, ali si time sebi presudio. Mariš li? Neću izgovore. Ne postoje. Nema ih. Linija nije bila tanka, pravila nisu bila nejasna. Samo si ti bio sumanut. Razgovarala sam nedavno sa strukom o objavljivanju pisama. Kažu iskusniji od mene kako nije moralno javno podijeliti takvu privatnost. A ja sada tebi pišem u nadi kako će ovaj zapis doprijeti upravo do što više očiju. Ne mrzim te, ali te niti žalim niti suosjećam. Ti znaš što si učinio, znam i ja. Vrijeme je da svi saznaju. Ne mogu izdvojiti jedan jedini slučaj. Ne znam je li to bilo kada si kamionom pregazio djevojčicu na pješačkom prijelazu, ili kada si nakon popušenog jointa izgubio kontrolu i udario u rasvjetni stup i usmrtio svog suvozača, ili možda kada si od silne brzine sletio u kanal i ubio – sam sebe. U svakom si slučaju ubojica.
Prometne nesreće postoje, svjesni smo svi toga, no u zadnje vrijeme samu sebe pitam je li nesreća ako svjesno ne dižemo nogu s gasa, ne poštujemo prometna pravila i ograničenja? Ubojico, pomozi mi u potrazi za odgovorom. Nesreća nije namjerna, molim te ne vrijeđaj moju inteligenciju pokušavajući me uvjeriti u suprotno? Znao si kako tvoje nepromišljeno ponašanje za volanom kao posljedicu može imati smrt. Jesi li nebulozan? Ne traži razumijevanje. Vrijeme je pogledati istini u oči. Nisu krivi Plenković, Milanović, Bandić ni Tomašević. Nije kriva loša infrastruktura. Kriv si ti – kamikaza na cesti. Ovdje bi moje pismo moglo i završiti, ali ipak nastavljam. Već neko vrijeme ne živim u Hrvatskoj, ali ju volim. Pod Hrvatska mislim i na more, i planine i doline, i vinograde i voćnjake, ali prvenstveno na ljude, na moj narod. Ti ga ubijaš. Ovdje gdje živim ima duplo više stanovnika, a isto toliko manje smrti na cestama. Jesam li u pravu kad kažem da u Lijepoj mojoj obitava mnogo krkana? Ljute se kad spomenem Balkan, a iznova pokazuju da baš s njega potječu. Nisam stručnjakinja, ali odgovorno tvrdim kako je prometna mreža Hrvatske dovoljno razvijena da bi putnici mogli sigurno putovati. Ubojico tvrdog srca, je li ti žao? Mislim da ne postoji takvo kajanje koje te iskupiti može. Uzeo si živote. Neću naglašavati statistiku, znamo ju oboje vrlo dobro, jedni smo od najgorih prometnih vandala u Europi. Zahvaljujući tebi i tebi sličnima. Ne znam gdje je pošlo po zlu. Ne znaš ni ti. Uživao si nakon par popijenih čašica, u svom bijesnom autu, ego ti je bio u nebu. U istom onom nebu na koje si poslao svoje slučajne žrtve. I kao što to uvijek u životu biva, od silne snage i zaleta bude krah. Na trenutak zastanem pa samoj sebi kažem, kako i ne bi zla bilo, kada si iz zemlje u kojoj političari i vladajući, kraljevi valjda, nemaju ograničenja brzine. Pomislio si da su ti uzor, da možeš baš poput njih ne poštivati pravila i zabraviti na norme. Rekla bih ti da nikakav primjer oni nisu. Ali nisi me pitao. Nisi nikoga pitao. I sada smo tu gdje jesmo. Prsti jedne ruke nisu dovoljni za izbrojati tvoje žrtve samo jednog vikenda.
Tu gdje sam, postoje pravila. Nije savršeno, ali kada bih govorila u brojkama, one bi rekle da je tu smrtnost na cesti triput manja no na tvom mjestu zločina. Pitam se zašto. A onda, u vožnji primjećujem tu ugodnost na koju sam sada već navikla. Postanem svjesna zakona i reda. Ovdje to uistinu funkcionira. Nema gledanja kroz prste, nema oprosta. Pokajanje se kaznom vidi. I to onom kaznom koja dobro opomene. A ti si ubojico papučicu gasa proračunato stisnuo do kraja, imajući u vidu zaobilaznicu zakona koji bi te mogao kazniti. Baš zbog tog tvog siledžijskog stava dogodilo se što se dogodilo. Događa se što se događa.
Smrt na cestama ozbiljan je problem koji zahtijeva brzo rješenje. Takve poput tebe omraženi ubojico, valja ukloniti iz prometa. Sve one koji bi mogli postati poput tebe moramo upozoriti, opomenuti, spriječiti i podučiti. Nije nemoguće, potrebno je samo vraćanje na tvorničke postavke. To znači: cesta, mladost, alkohol, automobil, brzina znače opasnost. Zar nikada nisi čuo dječje glasove kako pjevaju čuvajte nas, pazite nas? I ja imam djecu. Moj odnos sa Svevišnjim je čisto poslovan, ali mu se ipak redovno obraćam s molbom da se moji mališani s tobom baš nikada ne sretnu. Time znaš koliki strah siješ.
Svim tvojim žrtvama želim da počivaju u miru.