Vjerujem u dobre stare sarajevske duše. Vjerujem i u promjene. Bilo bi suludo okovati se zemljopisnim koordinatama i dijagnozama bestijalnih brdovitih ljudi. Valjda čovjek mora imati svoje Sarajevo, o kom sanjari, kojemu se veseli.
Il se mome srcu učinilo?
Stara izreka kaže, kamen koji se kotrlja ne skuplja mahovinu. Neizvjesnost svijeta tjera i one najtvrdoglavije na odvažnost u otkrivanju novoga. Nisam poput kamena, ali mi je uvijek važno kotrljati se. S vremena na vrijeme pokrene me želja da upoznam nove krajolike, ljude i pejzaže. Valjda to dođe s godinama, pa se čovjek i prilagodi trenutnim uvjetima, tako i ja buku recimo Atene i Londona radije mijenjam mirnijim mjestima,malenim uvalama i brdskim klupicama. No postoji grad čiji zvuk bih rado čula, čiju vrevu čeznem doživjeti. Čaršiju koju bih unatoč svemu obilazila. Pitao je Dino Merlin je li Sarajevo gdje je nekad bilo? Ne znam. Nisam nikad bila. A htjela bih.
Čula sam se nedavno s jednom prijateljicom koja se nedavno vratila iz Bosne. Kaže kako je razočarana onim “mojim”, sada već epskim mentalitetom brdovitog Balkana. Nije morala puno reći, razumjela sam ju. Nikad nije problem u zgradama, parkovima i šumama, isključivo se radi o ljudima. Upitala sam se nakon našeg razgovora je li se i Sarajevo promijenilo? Jesam li propustila stare dobre duhove? Oh tako sam htjela da me dočekaju. Da poput Ahmeta Šabe i ja svoju sudbinu zapečatim na baščaršiji. Možda nisam to zaslužila, možda sam i ja digla ruke. Poput Miljacke podsvjesno odlučila biti granica svjetova. S jedne strane grad moja želja, a s druge izgovori: snježna mećava, vrućina, kiša, a tek ono “ma nije ti Sarajevo što je nekad bilo.” Ponavljam, ne znam, nisam bila. A obećala sebi tu odiseju. Žuti li lišće dok ja podmuklo šutim?
Mnogo sam puta zamišljala tu baščaršiju, onakvu iz Selimovićevih romana, glasnu, krcatu i veselu. Maštala sam o dobronamjernim ljudima, mirisnoj kavi i kocki šećera. Dugo sam bila uvjerena kako ću baš tamo pronaći ono što tražim. Bar nakratko, dok se ne otkotrljam ponovno. Kažu tko hoće, nađe način, tko neće uvijek ima izgovor. Ja imam načine koji opravdavaju izgovore, strah od razočarenja. Možda pozovem moju prijateljicu na putovanje, ona je ionako razočarana, bit će mi dobra suputnica i supatnica. A ja ne bih bila ja da ne polažem nadu u moje mostove – na Drini ćuprije. Vjerujem u dobre stare sarajevske duše. Vjerujem i u promjene. Bilo bi suludo okovati se zemljopisnim koordinatama i dijagnozama bestijalnih brdovitih ljudi. Valjda čovjek mora imati svoje Sarajevo, o kom sanjari, kojemu se veseli. Nije to u samom gradu već u doživljaju, a to nitko ne može oduzeti. Nije moja prijateljica rekla da Bosnu ne voli. Vratit će se ona opet svom domu i posjetiti bakinu kuću. Osjećat će se jednako toplo i dobrodošlo. I ja ću posjetiti sanjani grad, neće me zanimati ni politika ni religija ni odjeća. Gledat ću ljudima u oči i popiti tu dugo očekivanu kavu s njima. Bit će tako jer ja to želim. Ulizice, lopove i druge izrode ću nastaviti ignorirati. Ne mogu promijeniti svijet, ali dajem doprinos svojim riječima. U Vijećnici iz Tvrđave bih valjda bila najglasnija. Skandirala bi mi moja prijateljica jer preziremo iste probisvijete. No, jednako volimo i život. Suočila sam se upravo s vlastitim načinima i izgovorima, a Sarajevo ponovno ukorijenila u svoje srce. Ne treba se plašiti, čovjek na bilo kojem putovanju mora biti odvažan. Ja upravo putujem u svojim mislima, prtljage je mnogo ali me ne sprječava.
U kući u kojoj sam odrasla pričalo se o borbi dobra i zla, anđelima i demonima. Ne volim ikone, ali mi je uvijek bilo zanimljivo razmišljati o tim mitološkim bićima i njihovim borbama. Odrasla sam pa razumijem kako oni nisu ni na nebu ni na zemlji. Kroče među nama. A anđeli ne odustaju, ma koliko vragova ih okruživalo. Nije se mom srcu učinilo, Sarajevo je i dalje gdje je bilo. A ja vama svima želim da pronađete to svoje Sarajevo i zdušno mu se nadate. Težite nečemu, budite junaci svog putovanja, a razbojnike na tom putu pobijedite snagom dobre volje. Budite sami svoj smisao.
Vidimo se u Sarajevu, čekat ću vas.
Pa u tome i jest sve – vraćati se. S jedne točke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati, bez te točke za koju si vezan. Život nije odlaženje i vraćanje – nego lutanje. Meša Selimović, Derviš i smrt