Mama, mirišeš li snijeg, upitala me moja djevojčica. A meni su oči zasuzile. Mirišem, odgovorila sam. Pogledavši ju, rumenih obraza, duge smeđe kose i s tisuću neizrečenih riječi, shvatila sam čaroliju mog prvog snijega. Shvatila sam što meni Božić oduvijek znači. Blještavilo osjećaja i ljubavi prema dragim ljudima. Savršeni treptaji vremena.
Pitala sam jednom svoju najbolju prijateljicu, miriše li i njoj prvi snijeg. Pogledala me beznačajno i nas dvije smo se uputile dalje našom zagrebačkom ulicom. Bile su to posebne šetnje, prvenstveno jer su sadržavale tajne naših svemira. Meni ipak najdraže one prostrte bijelim tepihom. Oduvijek su mi te prve pahulje bile dragocjene. Kasnije se uspostavilo da su vezane uz najljepše uspomene. I danas su pomen najtoplijih razgovora i zagrljaja.
Prvo sjećanje prvih snjegova je misao Božića. Pao je snijeg, znači Božić dolazi. Meni djetetu ništa nije bilo svetije tih dana. Blagdan rođenja Krista povezivala sam s najukusnijim majčinim kolačima, očevim blagoslovom, mirisnom pečenkom, bakinim raširenim rukama i Njegovom stalnom humoreskom. Kao u nekom filmu gdje za blagdanskim stolom sjede stereotipni likovi, tako je i za našim obitavala ideja sredovječnog ujaka, šaljivog i luckastog, dobronamjernog, zamarajućeg nakon čašice previše. Oh kako sam voljela taj osjećaj i tog čovjeka. Osjećaj koji je taj čovjek pružao. Pripadao je blagdanu iako je s njim svaki dan bio praznik.
Jutros sam šetala držeći svoje dijete za ruku, padale su prve ovogodišnje pahulje. Sve je bilo u redu. Ja sam mislila na Njega. Stigao je snijeg, stiže nam Božić. Mama, mirišeš li snijeg, upitala me moja djevojčica. A meni su oči zasuzile. Mirišem, odgovorila sam i zauvijek upamtila njen zadovoljan pogled. Upitala sam ju čemu se raduje. Kolačićima, Božićnim pjesmama, našim toplim pokrivačima koje je baka isplela, lampicama i da smo svi napokon zajedno kod kuće. Nije spomenula darove. Tada sam i ja postala zadovoljna. Moja malena replika osjećala je točno ono što sam i ja nekada. Vidjela sam ponovno moju zagrebačku ulicu, prijateljicu s (opet) najvećom tajnom, majku kako pravi kolače, očev osmijeh i molitvu, bakine ruke i Njega kako ulazi i pjevuši. Voljela sam te godine, sve je bilo baš onako kako biti treba. A onda je godinama poslije došao još jedan prvi snijeg. Mirisao je kao uvijek, ali ja ga nisam željela. Dozivao je prvi Božić bez Njega. Smrt je kvarila radost proslave rođenja. Otac se sneno nasmiješio, baka rukama čvršće no ikad grlila, majčini kolači jednako ukusni, iako začinjeni suzama krika za iščezlim bratom. Tih blagdanskih dana sam shvatila kako snijeg nikome drugom ne miriše. Od tada sam mu se potiho radovala, samu sebe kažnjavala tim pijetetom. Prvi snijeg i nadolazeći Božić bili su moja tajna koju čak ni najboljoj prijateljici nisam pripovijedala. A mirisale su pahulje, oh kako su mirisale!
Godinama se mnogo toga prvoga izmjenjivalo. Prvo slomljeno srce, prva prava ljubav, prvo dijete, prvi posao. Nisam se ni snašla i dogodio se moj prvi Božić u mojoj malenoj obitelji. Znala sam što je činiti, napraviti kolače, spremiti objed, okititi Božićno drvce, upakirati darove. Nisam jedino znala kako Njegovo mjesto popuniti. Osjećala bih se poput varalice ako bih pričala o svom ujaku, glavnoj zvijezdi blagdanskog stola. Kao da postoje riječi koje njegovu ulogu mogu popuniti. I tako bih razmišljajući rasplakala samu sebe i svaki put iznova poželjela vratiti vrijeme unatrag, a u moja sjećanja ugravirati svaku sekundu provedenog zajedničkog vremena.
Sve dok me jutros moja djevojčica nije uzela za ruku. Tog trenutka kada sam ju pogledala, rumenih obraza, duge smeđe kose i s tisuću neizrečenih riječi, shvatila sam čaroliju mog prvog snijega. Spoznala sam što meni Božić oduvijek znači. Blještavilo osjećaja i ljubavi prema dragim ljudima. Naravno da su majčini kolači najukusniji, očev osmijeh najljepši, bakin zagrljaj najtopliji, a Njegova melodija najdraža. U tim trenutcima bili smo potrebni jedni drugima, stvarali smo uspomene i sjećanja. Bili su to savršeni treptaji vremena. Dogodili se baš tada kada su trebali i baš onako kako su trebali. Nije bilo potrebno razmišljati o njima, bili su ugodnost koja mi je trebala. Blagostanje koje moja djevojčica sada osjeća. Ja i dalje živim bajku svog života, a priče o Njemu sada dijelim s najmilijima. Nisam toga radi lupež, Njegovo mjesto za stolom nikada neće biti zamijenjeno. Kao ni ono u mom srcu. Samo što sada imamo nove ulice, novu djecu, nove bake i druge vrste kolača.
Jedino snijeg još uvijek jednako miriše. A Božić dolazi.