Legenda kaže: Da nije mudri Mljećanin spasio Dubrovačku Republiku od silnih Turaka i Mlečana ne bi bilo ni Feste Svetoga Vlaha! Bez obzira gdje se nalazili, sv. Vlaha štuju svi koji su s područja Dubrovačo – Neretvanske županije. Tako i obitelj naše suradnice, Ane Mljećke s adresom u New Yorku.
Festa sv. Vlaha, zaštitnika Grada Dubrovnika slavi se na području Dubrovačke biskupije i nekadašnje slavne Dubrovačke Republike od 972.g trećega veljače i uvrštena je u UNESCOVU nematerijalnu kulturnu baštinu. Svi mi s područja Dubrovačko – Neretvanske županije slavimo Blagdan sv.Vlaha, a Festa sv. Vlaha za nas znači nešto posebno. To je neraskidiva veza s našim Gradom Dubrovnikom, nešto što nas podsjeća da gdje god da smo u svijetu, na kopnu ili na moru, da nas naš dom vazda čeka , da znamo gdje ćemo se vratit .
Moja familija vazda je slavila sv. Vlaha u Americi. Išli smo na Feste gdje su moja djeca obučena u mljetskoj robi balali Linđa, pjevali himnu sv. Vlaha i recitirali Gundulićevu himnu slobode i ponosno nosili barjak sv. Vlaha. Bili su i ostali ponosni što su dio te naše dubrovačke tradicije koja im je na neki način obilježila njihove živote. Moj sin Alberto Ilija Rodriguez Stražičić završio je SUNY Maritime Academy i radi kao strojarski inženjer za tankersku kompaniju u Americi. Vazda je govorio da će nastaviti tradiciju slavnih mljetskih i dubrovačkih kapetana i pomoraca jer mu je to u krvi.
Kćer Michelle Ramonita Rodriguez Stražačić poslije završenog američkog fakulteta RIT u Dubrovniku, iako je bilo puno raznih izazova i poslova u drugim mjestima, ostala je živjet i radit u Dubrovniku. Kaže da je napustila Ameriku samo da bi mogla živjet u Dubrovniku i na Mljetu. Za sv. Vlaha voli se obuć u mljetsku robu i poć u procesiju. Moja familija kako je raštrkana po svijetu napokon nakon četiri godine svetog Vlaha proslavit ćemo u krugu naše familije.
Na Kandeloru bit ćemo s Albertom koji se tada vraća sa broda doma. Bit ćemo svi na okupu i proslavit, ne samo sv. Vlaha nego i našem marineru zaželjet sreću u braku s njegovom suprugom Valerie i njihovoj kćeri Amaliji Ljubici Rodriguez, kako kaže Alberto, njegovoj Maloj Mljećki koju će naučit sve o tradiciji Feste svetog Vlaha, kao što sam ja naučila njega i Michelle. A na svetog Vlaha bit ćemo u Puerto Ricu, otoku u Karibima do kojeg su plovili mnogi dubrovački pomorci za vrijeme Dubrovačke Republike. Neki od njih su tamo i ostali, što govore i neka prezimena koja se mogu tamo naći kao npr. prezime Visković u Cabo Roju .
Nazdravlje 1’052. Festa sv. Vlaha svim Dubrovčanima i svim štovateljima sv. Vlaha, gdje god se nalazite na kopnu ili moru, u Gradu ili po svijetu!
Mi Dubrovčani, bez obzira u kojem dijelu svijeta živimo, naš Dubrovnik vazda ćemo nosit u src , štovati sv. Vlaha i slavit festu sv. Vlaha! Neka sv. Vlaho nad svima nama bdije i sve nas pred Bogom trajno zagovara. Neka bude svima zaštita, zaklon, snaga i blagoslov. Živio Sv.Vlaho! Mi Mljećani s pravom se smatramo Dubrovčanima jer smo bili dio Dubrovačke Republike još od 13. stoljeća. Na Mljetu je i najstarija crkva svetoga Vlaha jer je ona prva i najstarija koja je izgrađena u Gradu za vrijeme velike trešnje izgorjela. Također postoji legenda kako je Mljećanin spasio Dubrovačku Republiku.
Premda je već 1345. godine došao pod nominalnu upravu Dubrovnika, Mljet je tek 1410. godine umjesto upravitelja – opata samostana sv. Marije na Jezeru dospio pod apsolutnu jurisdikciju i vlast Dubrovačke Republike. Odmah potom u glavnom otočkom naselju Babinom Polju podignuta je župna crkva svetog Vlaha, zaštitnika Dubrovačke Republike što je bio znak učvršćivanja vlasti na Mljetu. Posvećena je 1424. godine i otad župa Babino Polje nosi ime svetoga Vlaha. Vrlo je vrijedan spomenik sakralne arhitekture; u njemu se čuva romanički križ iz XIII. stoljeća koji je dugo bio korišten u procesiji na sam svečev blagdan.
Legenda o mudrom Mljećaninu, Andriji Hajdiću, koji je spasio Dubrovačku Republiku:
Nekad davno Dubrovačka Republika dobila je ultimatum od osiljenih Turaka, Azijata i prepredenih Mlečana, Venecijana tadašnjih najmoćnijih sila da odgovore na tri pitanja:1. Gdje je sredina svijeta?
2. Koliko ima barela u moru i koliko je visoko nebo?
3. Za koliko vremena čovjeku može Bog pomoć. Iako poznati po svojoj nenadmašnoj diplomatskoj vještini i lukavstvu dubrovačko plemstvo nije znalo što odgovorit pa su pozvali sve predstavnike vijeća da dođu u vijeće i da se dogovore što činit. Među vijećnicima bio je i predstavnik s Mljeta Andrija Hajdić. Vijećalo se tri dana a odgovora nijesu našli. Vijeće je bilo u panici pa su donijeli odluku da postave spomenik na kuću iznad palače Sponza (koja postoji i danas), a za Mlečane lavlja glava u Pilama u kojoj će bit česma za vodu (koja postoji i danas).
Krajem trećeg dana plemstvo je bilo u panici od koga će zatražit pomoć ili kome će se morat priklonit kad je u jednom momentu skočio Mljećanin: “Pozovite mene kad se bude odgovaralo na ova pitanja, ja ću na njih odgovoriti i dokazati jer mi u našem Mljetskom statutu imamo sve zapisano.”
Noć prije dolaska turske i mletačke delegacije došao je na skup plemića u svojoj narodnoj pučkoj nošnji noseći vreću s instrumentima. Plemići su se obavezali da će mu dat sve što hoće i udovoljit svim njegovim željama samo ako ih spasi. Zatražio je plemićku odoru i ferman (pismenu potvrdu da je plemić) i kad se presvukao spremio je mljetsku odoru u vreću a iz nje izvadio instrumente.
Ujutro je sa svitom pošao na most na Ploče. Turci i Mlečani su već čekali. Kažu prvo pitanje: „Gdje je sredina svijeta?” A Mljećanin gleda desno i lijevo i gleda u nebo, a onda polugu zabada u zemlju zatim uzme lakat (dubrovačka mjera koja se i danas nalazi pred nogama Orlanda, ucrtana u postolju Orlandova stupa) u ruku i govori: “Ovdi je sredina svijeta! Evo vam točne mjere lakta kojeg upotrebljavate i vi i mi, pa vi mjerite i uvjerite se, a ja odgovaram svojom glavom za to!” Turci i Mlečani stali, a Mljećanin govori: “Ako ne vjerujete, mjerite!”
Dobio je drugo pitanje: „Koliko je barila u moru?” Mljećanin je odveo delegaciju na rivu te uzima mjere: kuto(1 litra), star (9 my litara) i barilo (9 stara) pa zapovijedi Turčinu da uzme kuto, napuni ga morem i da ulije 9 kutala u star. Zatim naredi Mlečaninu da uzme star i napuni morem barilo do vrha. Kad je to bilo gotovo onda reče: “Gospodo, ovo su točne mjere, ustanovili ste! Sad dajte vi sude, a ja ću ljude i izmjerit ćemo more. A koliko je visoko nebo lako je izmjerit, samo mi dajte skale ,a ja ću nać čejad pa ćemo izmjerit visinu neba!”
A na treće pitanje “Kroz koliko vremena može Bog pomoć čovjeku?”, odgovori: “Od kad do kad Bog pomaže?” Mljećanin odvede nazad delegaciju do mjesta gdje je ostavio svoju vreću i iz nje vadi svoju staru mljetsku odoru i reče: „Od večeri do jutra. Jer evo fermana kojim sam proglašen plemićem, evo plemićkog odijela, a evo i moje stare mljetske seljačke odore! Sinoć sam bio obični seljak, a jutros sam se probudio ko’ knez!”
Dubrovački vijećnici pitali su Mljećanina kako da mu se zahvale pošto su mu obećali da će mu dat sve što bude tražio ako uspije spasit Dubrovačku Republiku. Odgovorio je:“Za tri pitanja što sam ih riješio dat ćete mi na pismeno samo tri riječi i potpišite ih – MLJET NIKOME KMET”.
Od tada, Mljet je oslobođen kmetstva i od tada ne mora davat knezu dečimo i druge dadžbine. Međutim kad je mljetski knez koji je vazda bio biran iz dubrovačkog plemstva opet počo tražit dečimo, oni su mu pokazali potpisani dokumenat po kojem mu ne moraju plaćat, na što je knez i dalje tražio sve po starinskom dok Mljećanima nije dozlogrdilo i oni su odlučili ubiti kneza. Stoga podižu bunu i ubijaju kneza, odsjeku mu glavu i pošalju u Dubrovnik. Pobuna je brzo ugašena a Mljećani izvedeni na sud i optuženi za ubistvo kneza . Prilikom suđenja postavljeno je pitanje: “Tko je ubio kneza ?” Mljećani odgovore: “Sikjera (sjekira).”, a na pitanje: “Tko je držao sikjeru?” odgovor je bio:“Ruka.” A na pitanje :“Čija je bila ruka?” Odgovor je bio: “Svačija”. Od tada su Mljećani birali kneza s Mljeta kojeg su birali svako tri mjeseca između sebe.
(Priča je preuzeta iz knjige Mljet Odisejev Otok – Mljetske Legende – autor Antun Tonko Vojvoda)
