Žena bez prezimena davno je pogriješila. Od sebe je stvorila biznis, ulagala u sebe, bila glasna i sve ono što prosječna Hrvatica u zemlji Hrvata ne smije biti. Lijepa, uspješna, bogata, nasmijana i raspjevana. I sve to u štiklama. Namjerno neću viriti pod plahtu na jahti, sve smo mi mnogo gore kada se vrata naših spavaćih soba zatvore.
Balada Severine Vučković ovih dana odjekuje hodnicima nepravednih palača, kuloarima buržoazije. A ona i dalje pjeva. Hvala joj na tome. Prolazi gore no najveći mučenici, živu ju razapinju. Kriva je, usudila se biti pjevačica, javna ličnost i k tome roditi dijete. I to još moćnom, bogatom, utjecajnom i nadasve nadmenom. Treba djevojci sa sela i zahvaliti, ujedinila je mnoge Hrvate u obrani jednog Srbijanca. Oh zar iz nas više ne vrišti nacionalizam? Zar više nije bitno tko je tko, tko je što? Ispričavam se, učinilo mi se, još neki dan smo kolektivno mrzili sve što je preko Drine, a sada smo liberalni. Draga Seve Nacionale, dobrodošla na brdoviti Balkan.
Tako, ujedinjeni i moderni, skladno najnovijem trendu složili smo se kako u zemlji Hrvata (ne i Hrvatica) nije (više) važno tko je koje državnosti. Severina je žena koja život živi bez petlji ali uz mnogo zavrzlama i ne zaslužuje imati sina. Sud nije korumpiran, Milan je dobar čovjek, pravo je pravedno. Namjerno neću viriti pod plahtu na jahti. Sve smo mi mnogo gore kada se svjetla ugase, a vrata naših spavaćih soba zatvore. Zadržimo dostojanstvo. Čak i na brdovitom Balkanu.
Žena bez prezimena davno je pogriješila. Stala je na žulj mnogo slabijima, ali moćnijima. Od sebe je stvorila biznis, ulagala u sebe, bila glasna i sve ono što prosječna Hrvatica u zemlji Hrvata (ne i Hrvatica) ne smije biti. Lijepa, uspješna, bogata, nasmijana i raspjevana. I sve to u štiklama, bez pregače i zbirke najnovijih recepata. Nije potreban sud, svime prethodno nabrojanim presudila je samoj sebi. Da je kojim slučajem lik Tolstojevog romana bila bi heroina. Ovako je samo nemajka. Sjećam se svojih gimnazijskih dana, mi – intelektualci u nastajanju, smatrajući se crème de la crème uvijek smo žustro raspravljali o bezvremenskim književnim klasicima. Madame Bovary je kurva! Uzviknuo je moj kolega. Bio je to moj prvi susret s muškim šovinizmom. Zanemario je strukturu veličanstvenog djela realizma, stil i divne psihološke prikaze likova. Bila je bitna samo Ona – grešnica. Moj partner iz razreda odlično je utjelovio okrutno društvo zemlje Hrvata (ne i Hrvatica). Mislim da sam mu to i rekla. Ako nisam, nadam se kako će sada pročitati. Kamoli sreće da sam pogriješila donijevši takav zaključak.
Ali nisam. Severina to potvrđuje. Upravo sada javnost nemilice uzvikuje Ona je kurva! Najglasniji su oni u palačama istine i pravde. Zapečatili su sudbinu svima nama pripadnicama jačeg spola. Možeš biti što hoćeš, ali naletiš li na jednog Milana gubiš sva prava, čak i ono na svoje dijete. A dijete nije maleno, dovoljno je odraslo i pametno da se izjasni. Ukoliko poznata pjevačica izgubi spor, izgubile smo i mi. U zemlji gdje je gotovo pa isključivo pravilo da dijete po rastavi braka, odnosno konkubinata pripadne majci, javlja se anomalija. Još uvijek nikome nije jasno zašto. Dama je nemoralna? Otac je bogataš? Sud je korumpiran? Nebo je plavo?
Pravi problem javnog mnijenja ne bi trebala biti Severina, već moguća postojeća korumpiranost pravosuđa. Želimo li život u državi u kojoj sud treba zastupati interese djeteta, a radi sve suprotno? Po čijim uputstvima i pravilima ne znam, nisam baba Vanga. No nisam ni glupa. Baš kao što nije ni Severina. Da je mogla pametnije birati, mogla je. Mogla je i Kata koja je upravo sada u sigurnoj kući. Ali Kata je žrtva. Severina nije.
A sve bismo mi bile i mnogo gore. Samo da smo na facu s jahtom naletjele.
Žene su podvrgnute većem riziku od pogrešnog postupanja od strane muškaraca, jer su im putevi dostojanstva uskraćeni, a pri padu su osuđene na dublje provalije. (Madame Bovary, Gustav Flaubert)
- veljače 2024.
Ružica BAJUŠIĆ – ILIĆ