6.9 C
Zagreb
9.9 C
Zürich
14.3 C
New York
15.7 C
Buenos Aires
23.4 C
Melbourne
Utorak, 16 travnja 2024
spot_img

Damir Petkov – Sjećanja na Tihomira Nuića

Kroz više desetljeća suradnje, Damir Petkov dobro je upoznao Tihomira Nuića (1.12.1949. – 14.02.2024.) te s nama podijelo svoja sjećanja.  

Za Tihomira Nuića čuo sam prvi puta kao tinejdžer u drugoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća kad bi moji roditelji – uglavnom za vrijeme nedjeljnog objeda – komentirali razne tekstove objavljenih u “Društvenim obavijestima”, glasilu Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj. S obzirom da je u to vrijeme “velikosrpska ekspanzija” pod komunističkim “voždom” Slobodanom Miloševićem bila već u punom jeku, Hrvati u domovini i inozemstvu nisu spram toga mogli ostati ravnodušni; stoga i nije čudo što su dotični tekstovi – posredno ili neposredno – vrvili od politike.

A politika me zanimala od malih nogu zbog čega sam već kao tinejdžer čitao emigrantski tisak: “Hrvatsku Domovinu” Hans-Peter Rullmanna iz Hamburga, “Novu Hrvatsku” Jakše Kušana iz Londona i “Hrvatski tjednik” Dinka Dedića iz Melbournea – moj omiljeni časopis bio je svakako ovaj potonji.

Tihomira Nuića viđao sam kasnije redovito na tribinama Hrvatske kulturne zajednice, koje sam posjećivao zajedno sa svojim otcem. On bi se uvijek javljao za riječ i vrlo promišljeno i razborito očitovao o određenoj temi. Kad sam u listopadu 1993. pokrenuo “List Hrvatske mladeži Baden-Wettingen”, koji je kasnije prerastao u glasilo “Quercus” Nove hrvatske unije, Tihomir Nuić je na moje veliko iznenađenje, ali i zadovoljstvo postao jedan od prvih pretplatnika. Nakon što je glasilo dosegnulo jednu izvjesnu razinu, upitao sam ga bi li on pisao u njemu što je on bez oklijevanja prihvatio. Bio sam izrazito ponosan na to, znajući da “Quercus” s time dobiva znatno na kvaliteti.

Surađivali smo i u sklopu glasila “Odjek”, kojeg sam pokrenuo 1997. ispred švicarske podružnice Hrvatske stranke prava (HSP). To je tada bilo pravo čudo budući da je tzv. “main stream” među Hrvatima sve pravaško preziralo i sotoniziralo. Tihomira Nuića to nimalo nije iritiralo te on svoju suradnju sa mnom nije ni u jednom trenutku bilo čime uvjetovao. A zašto i bi? O unutarnjoj i vanjskoj politici pisali smo sa državotvornog, odnosno desnog stanovišta – dakako, bez vrijeđanja na osobnoj, stranačkoj, nacionalnoj ili vjerskoj osnovi što je bilo potpuno u skladu s razmišljanjem Tihomira Nuića, koji je navlastito u slobodi misli vidio jednog od najviših prioriteta u društvenom radu.

Ta njegova misao vodilja odrazila se i na moj seminarski rad o poglavniku dr. Anti Paveliću, kojeg sam napisao 2000. u sklopu svoga studija na Sveučilištu u Zürichu. Dočim bi u ono vrijeme više od polovice svih ovdašnjih Hrvata pala u nesvijest pri izgovaranju imena “Ante Pavelić”, Tihomir je Nuić svima u brk za portal croatia.ch napisao recenziju o mom seminarskom radu. I da cijela stvar bude još “gora”: Recenzija je ispala pozitivnom.

Apropos portal croatia.ch: Te iste godine susreli smo se početkom lipnja u prostorijama Hrvatske katoličke misije u Luzernu, gdje je Zvonko Ljutić predstavio već spomenuti portal. Tihomir Nuić preuzeo je u svojstvu urednika rubriku “Kulturu”, dočim sam ja za početak sastavio “Radna načela”, prema kojima je tim portala trebao djelovati. Na radnom objedu, na koji smo svi skupa otišli, Tihomir Nuić i ja nazdravili smo čašom vina te mi je tom prilikom ponudio da pređemo na “ti”.

Suradnja se nastavila u sklopu Radne grupe za integraciju, čiji sam član bio od prvoga dana i na čijem je čelu stajala Ljiljanka Primorac. U Emmenu (2002.), odakle su Ljiljanka i njezin isto tako vrijedan suprug Jure, te u Badenu (2003.) i St.Gallenu (2004.) organizirali smo vrlo uspješno “Hrvatski tjedan kulture”; Tihomir Nuić govorio je svaki put o povijesnim tragovima Hrvata u Švicarskoj te je 2004. u Badenu predstavio svoju knjigu “Auf der Suche nach Freiheit und Brot” (“U potrazi za slobodom i kruhom”).

Suradnja s Tihomirom Nuićem potrajala je i u okviru Hrvatskog instituta u Riedenu pokraj Badena, kojeg sam 2005. osnovao zajedno sa Stanislavom Račić, svojedobno prvom koordinatoricom Hrvatske dopunske škole u Švicarskoj. Tijekom 10-ih godina ovog stoljeća naša je suradnja, pak, nešto zastala; viđali bismo se na nekim tribinama i domjencima, kojih je, međutim, istini za volju bilo sve manje među Hrvatima. Povremeno bismo se čuli preko telefona, razmjenjivali mišljenja o aktualnoj političkoj situaciji, koja nas je obadvojicu uznemiravala: “Tihi” ulazak Hrvatske u Europsku uniju 2013. i njen još “tiši” ulazak u euro zonu 2023. kod nas dvojice nije baš izazvalo salvu oduševljenja; dapače, bili smo obadvojica krajnje zabrinuti…

Posebno mi je bilo drago što je koncem svibnja 2022. sudjelovao na tribini Hrvatsko-švicarskog gospodarskog kluba i Generalnog konzulata RH u Zürichu o “Liku i djelu dr. Franje Tuđmana prigodom 100. obljetnice njegova rođenja”, koju smo organizirali u Spreitenbachu. S obzirom da je – posredno ili neposredno – bio svjedok nekih ključnih događaja po hrvatski narod, on je vrlo kompetentno mogao dati svoj prilog u toj raspravi. Premda smo tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća bili obadvojica žestoki kritičari dr. Tuđmana, on iz jedne – uvjetno rečeno – liberalne, a ja iz pravaške perspektive, složili smo se u Spreitenbachu oko toga da je on nedvojbeno bio najznačajnija osobnost vezano za uspostavu hrvatske države. Zanimljivo da je ova tribina održana u istom mjestu, gdje je dr. Tuđman 1988. pod okriljem Hrvatske kulturne zajednice održao svoje povijesno predavanje uoči prvih procesa veleobrata u Hrvatskoj 1990.

Tihomiru Nuiću ostajem zauvijek zahvalan, jer mi je davao poticaja i potporu u svemu što sam pokretao i činio; prihvatio me objeručke sa mojih 20 i nešto godina kad me znatan dio starijih društvenih djelatnika nije odveć uvažavao. Nakon što su me ti isti društveni djelatnici počeli ogovarati i ocrnjivati kad sam 1996. ušao u HSP, on je prema meni ostao potpuno lojalan te je sa mnom čak produbio suradnju.

Poslije nečasnog kraja Hrvatske kulturne zajednice 2002., on se nije više aktivirao ni u jednoj udruzi, ali je sa svima surađivao. Ostao je svoj, takoreći “slobodan igrač”, neovisni intelektualac, koji se rukovodio isključivo time što je dobro i korisno za hrvatski narod i Hrvatsku. Za sebe nije pravio ni račune ni računice, nije špekulirao na koji bi način možda svoj angažman mogao kapitalizirati, sa kime bi bilo zgodno slikati se… Kao takav ostavio je velik dojam na mene i na mnoge druge, koji su njegove stavove znali cijeniti i dijeliti. Bio je običan, a tako poseban.

Hvala Ti, Tihomire, na svemu što si učinio za hrvatski narod, Hrvatsku i hrvatsku zajednicu u Švicarskoj. Tvoj doprinos je golem, zbog čega zaslužuješ naše duboko poštovanje. Svoje spisateljske i istraživačke tragove ostavio si u ovoj zemlji kao rijetko tko među Hrvatima. Priznanja, na koja bi imao pravo, ostala su Ti uskraćena iz razloga, koje Ti i ja vrlo dobro znamo; no, Ti ionako nisi mario za to. Zbog svega toga ušao si u naša srca i sjećanja, koja za razliku i od najljepših priznanja nikad ne će izblijediti…

Damir Petkov

POVEZANI ČLANCI

Najnovije