15.9 C
Zagreb
13.8 C
Zürich
26.4 C
New York
14.1 C
Buenos Aires
28.2 C
Melbourne
Nedjelja, 16 lipnja 2024
spot_img

Mljecki komin – Komin Ane Mljećke

U članku Ane Stražičić Rodriguez, Hrvatima u svijetu poznata kao Ane Mljećka opisuje  značenje komina i s nama dijeli svoja sjećanja iz djetinjstva.

Mljecki komin je mjesto gdje se na Mljetu sve događalo; kuhalo, jelo, pilo, pjevalo, plelo, hundurovalo, igralo, liječilo, čak i rađalo. Bio je centar svakodnevnog života. Danas na žalost potisnut u zaborav. Od njih su uglavnom učinili apartmane, izgradili i nove, moderne kamine, opremili ih i modernizirali što je i razumljivo. Trebalo prilagoditi novom dobu u kojem je sve podređeno turizmu, najvažnijoj ekonomskoj grani u današnje vrijeme na našim otocima.

A meni je komin ostao u lijepom sjećanju na jedno drugo vrijeme, vrijeme bezbrižnog djetinjstva na Mljetu, u selu Goveđari, u doba kad još nije bilo struje. Rođena sam 1960. g., a struja je na Mljet stigla 1968.g. kada se moja obitelj preselila u malu valu Pomenu i počeli baviti intenzivnije turizmom. Turiste smo primali i u Goveđarima, u našoj staroj kući, iako nije bilo struje, počevši 1950.g. S mnogima smo i danas ostali u kontaktu, a s nekima postali i prijatelji.

U Pomeni smo izgradili novu kuću na temeljima starog ribarskog magazina, a iznad nje novi i ljepši komin, u kojemu danas ja, moja familija i prijatelji najviše volimo ispeć malo ribe na gradinima (gradelama), pit iz kutla vina i zapjevati soto voće u dimu i mirisima od drva česvine i smrekovine, najboljeg za sušiti ribu i meso.

Ali vratimo se mom starom kominu u Goveđarima, starom preko 150 godina, koji je sigurno ostao najstariji na području NP Mljet, a možda i na cijelom Mljetu. Kominu kojega bi trebalo zaštititi kao autohtono tradicionalno kulturno dobro otoka Mljeta. Građen je u sušicu (suhozid ), s krovom pokrivenim kupama s otvorom za fumar (dimnjak), funjestrom (prozorom ) i vratima, prostran i s puno oduška (dobra visina od poda do krova) kako bi se mogli što bolje sušiti pršuti. Oni bi visili o gredama neko vrijeme dok se na dimu ne bi osušili, da bi se kasnije prenijeli u podrum gdje bi se obloženi pepelom objesili i nastavili sušiti. Vazda je bilo dovoljno zraka i propuha te bi dim izlazio ne samo kroz fumar i funjestru koja je vazda bila otvorena, nego i kroz buže (rupe) u zidu. Vrata su se zatvarala samo po noći kad bi se pošlo spat, a ostavilo malo drva, da tinja po noći jer se konstantno sušila riba ili meso.

Kako nije bilo struje, ni frižidera, ni hladnjaka, sušenje i soljenje ribe i mesa bio je jedini način kako bi se sačuvale zalihe hrane. Meso se sušilo obješeno na gredama, kobasice i krvavice bi se natakle na koplje, veća riba i hobotnica raširili na ražnjevima i objesili na čenkine (komadi grane kojima bi se trsja zasjekla u špice), dok bi se manja riba (gere, bukve, ukjate, sipe itd.) sušile bi na ljesama (komadi stare vrše). Peklo se na gradinima (gradelama ) i ispod peke (saća ,saksije), kuhalo u bronzinu (loncu) koji je visio na komoštrama (metalne verige obješene iznad saloče), a ponekad i direktno na žeravi ili u pepelu (patate i jaja). Prigalo se u prosudi na trepijima (pržilo se na tavi koja bi se stavila na metalni tronožac ispod kojeg bi se naložila vatra). Kruh se obavezno pekao ispod peke svaki dan, a kad bi bio gotov mirisao je kao najbolji kolač. Još onako vruć kad bi odlomili nama djeci po komadić i dali nam da kvasimo u maslinovo ulje kojeg bi baba ulila malo u pjat od late. Ma to bi nam bila prava festa u zimsko doba, onako smrznutima, poslije trčanja po selu i igranja na skrivanje ili nogometa. A znali smo donijet i malih ptica (čućaka i ćuka) koje bi uhitili zapinjući ploče kroz šumu nakon krpljenja maslina. Baba bi ih operušala, opalila, izvadila im utrobu i poredala ih u roštjeru s patatama i par grančica ružmarina, malo maslinova ulja, dva limuna presječena napola (da bi se kasnije lakše vrući iscijedili) soli i papra, a onda ispod peke.

Nas ekipa djece – s Vrha (dio Goveđara gdje smo živjeli) cijeli dan smo provodili zajedno. Stariji su se brinuli o mlađima i svak je znao svoje mjesto i svoje dužnosti, a pogotovo bit krijani prema starijima i slušati roditelje inače bi frusta lavurala (dobili bi batine ako ne bi bili dobri) što je bila rijetkost. Baba bi rekla: “Largate se uru robe i kad me vidite isprid komina to znači avizani ste i da ste se stvorili odmah jer je sve listo.” Što bi značilo – igrajte se sat vremena i kad me vidite isprid komina dođite jer je sve gotovo. U kominu pod je bio popločen kamenim pločama koje nijesu bile glatke i natiskane u zemlju, a dio poda ispod fumara bio je samo malo podignut i urađen od matuna (cigle), gdje se ložio oganj i iznad kojeg su vjesile komoštre. Sa strane uz zidove bile su drvene klade (klupe) za sjedanje, na suprotnu stranu ognjišta bila su poredana drva, metla od suhog vrijesa i metalna škavacijera (lopatica), dok su popečak i kliješta za razgrtanje ugljena vazda stala na saloči pored ognja. U sredinu komina stavili bi kašetu i na nju veliku kvadratu šticu (dasku) koja bi poslužila kao stol za ručavanje ili kao radni stol. Mi djeca bi u tren oka sjeli za kašetu a baba bi nam u sredinu stavila roštjeru ispod saća. Zadovoljni bi jeli male pečene ptice i patate te toćali kruh u šug koji se nataložio na dnu roštjere. Koji su to gušti bili! U kuto ili pot baba bi nam učinila bevandu (pola vode, pola vina) iz kojeg bi svi krijano pili. Tada nije bilo sokova ni coca cole.

A kad bi se kafa (kava) pržila u bruštulinu u kominu vonjalo bi cijelo selo, a kuhala se češće u imbriku u kominu na žeravi nego na špaheru jer je bila ukusnija kao i sve što se spravljalo u kominu imalo je poseban ukus.

Kako je naš mljecki pjesnik Ivan Bamba Čumbelić napisao u njegovoj knjizi “Mljet u srcu”:

Mljecki komini

Bili su to mljecki fakulteti, univerziteti, teatri, kina, počivala umornjeh ribara i težaka, vrtići i zabavišta, utočišća gladnjeh i žednjeh kruha i duha. A što nijesu bili? Sastajališta mladjeh koji su krijući, između krapaja, milujuće oči kambijavali… A djeca virila između starjeh babjeh dindilikala, djedi tabakon kladili, velikjeh oči i uši slušali priče iz prošlih vrijemena, pripovijesti o dalekjema zemljama i svjeckjema čudima, od ratovima i nevojama, od vilama i vilenjacima, gusarima i nemaštinama gorskjema…..

Od starijih djeca su učila lijepo i logično pripovijedati, a česte su bile i pravne teme i politika … Možda su najbolji bili goveđarski komini zgrađeni od lijepog pločinastog kamena, djegoć i usuho. Vjesili su čenkini od somine, okićeni suhjema gerama, bukvama i sopama, a u kantunu iza klade stala je štiva suhoga šmrijeka koji ne dimi, a bogon vonja. Pekla se riba i pračevina, kuljeni, hmutala kaša i panata, na prosuji bi se stoplio vareni kupus s kruhom, na uju, i svak bi se grabio tko će prosuju ostrugat.

Ako bi se nazlopatili težaci, ribari ili čobani, okisnuli, ostinuli i navjetrili se, u kominu bi se uz oganj parili, trli i žmule zavrtali, a djegoć i ventuze prisjecali, ako bi koga pontalo. Jer ako se to ne bi na vrijeme i alavija učinjelo, čejade bi pontura pridrla.

Kako sam već rekla, naš mljecki komin je bio centar svih događanja. Tu su se susjedi i prijatelji družili, jeli bi zajedno pogotovo u dane kad bi hodili jedan drugome na džornatu (na nadnicu, pomagati radit), pogotovo u doba jematve (branje grožđa) mljevenje maslina, kopanje stoga oko loze ili kod gradnje i slijevanje betonske ploče. To je bila prava naturalna razmjena. Tu bi se žene, najviše u zimsko doba, uvečer okupljale i družile i hundurovale (pričale o događajima u selu) tu su čuvali malu djecu, plele i vezle. Svaka familija je imala komin i znalo se u kojem kominu se uvečer skupljaju i išli bi jedan drugome u posjete poslije večere. Baba bi uzela biju (drvo) koja je na jednom kraju bila ražarena i njome mahala da bi joj se u mraku vidjelo poć u susjedni komin i malo se družiti jer kako sam rekla struje nije bilo sve do 1968. g. U ljetnim vrućim danima sjedilo se na solaru i pižulu (kamenoj klupi) isprid komina dok bi vazda vatra gorjela ili bar tinjala u kominu jer bi se riba sušila. Ljeti se više lovila, tabinje, gruji, hobotnica, škrpine što je i danas kontano (cijenjeno u nas na Mljetu a pogotovo u Goveđarima). Po kominima su se skupljali mladi i vjerali (ljubovali), u kominima su se provodili i stari, dogovarali bi se poslovi i donosile odluke i davali zadaci ukućanima što i kako trba raditi sljedeći dan. U kominu se liječilo i pjevalo, veselilo a i tugovalo. Komini su uglavnom služili za domaće stanovništvo dok su gosti primani u tinel u kuću gdje bi im se hrana donijela iz komina, vino iz konobe ili podruma, a voda iz gustijerne (cisterne ) u koju se skupljala kišnica. U kominu se i rađalo pogotovo zimi jer je to bilo najtoplije mjesto. I tako sam i ja rođena baš u ovom mom kominu u Goveđarima i zato me možda vuče nostalgija baš za ovaj stari komin kojega je prilično načeo zub vremena. U komin kojeg želim vratiti u stanje kad je bio centar života, u doba mog skromnog ali bezbrižnog i sretnog djetinjstva kad nijesmo imali puno, kad smo se sva djeca zajedno igrali. A ponekad smo bili i vragolasti ali vazda smo štitili jedan drugog . To je bilo doba kad smo dijelili sve sa susjedima i familijom i prijateljima dobro i loše, kad nam je malo trebalo , kad smo bili zahvalni i krijani , kad smo cijenili i voljeli jedan drugoga , kad nijesmo imali puno ,a imali smo sve . Voljeli smo i poštovali smo jedan drugog i bili smo sretni . To je moj MLJETSKI KOMIN , to je KOMIN ANE MLJEĆKE u Goveđarima ! Zato ga trebamo obnoviti i treba nam postati ponovo mjesto okupljanja ,mjesto naše mljecke povijesti i načina života koje možemo pokazati drugima ,a pogotovo pokazati našoj djeci kako se nekad živjelo na Mljetu . To je naše autohtono kulturno blago i naša tradicija koju ne smijemo zaboravit .
A vama svima zbogom , svako dobro i srijeća vas pratila , kako ono mi na Mljetu rečemo .
Vidimo se u MLJECKOM KOMINU, U KOMINU ANE MLJEĆKE!

Ane Stražičić Rodriguez

POVEZANI ČLANCI

Najnovije