Putne cipelice koje su većinu odvele na dugotrajni životni put, gaze cestama napora i ukradenog vremena – vremena koje čovjek sam od sebe otima, vječno trčeći zadovoljiti nezadovoljive životne porive. Može li nas fjaka izliječiti? Barem zaliječiti?
Kad uhvati fjaka, gušt je sjesti u hlad stare vrbe, tamo gdje povjetarac uvijek pomalo piri, zatvoriti oči, ne raditi ništa. Guru stare nostalgije, u pozadini lagane note, miris dozrelih šljiva, neutaživa žeđ, drevno vrelo sunce. Uspomene života bez galame. Kao u usporenom filmu, ljetna popodneva bez roka trajanja. Ne pripadaju tu mrzovolje i nervoze. San po defaultu dolazi na oči, a iz njega probuditi može samo slatki okus domovine. U takvoj javi nitko ne želi ponovno usnuti. Može li nas fjaka izliječiti? Barem zaliječiti? Vrijeme oporavka: u trajanju godišnjeg odmora, terapija: sunce rodne grude. Tamo gdje je čovjek svoj na svome, bez prisilnog predaha – sve po volji.
Rano jutro pola šest… Žao mi je Fosili, ne može ljeti tako rano. Ispočetka. Rano jutro.. Ma samo jutro, donosi miris kave, dobro društvo. U Zagrebu najdraže ljude u lokalnom bircu na ispratuši svitanja, južnije s pogledom na more, u selima tražeći osvježavajući lahor, no najvažnije – među prijateljima. I opet stade vrijeme. Zastade izvan svih umarajućih okvira. Glava prazna, a srce nepravilnog ritma ne zna kako pokazati sreću slobodonosnog predaha. Ako će zbog tog ushita puknuti, neka pukne, može smrt i slatka biti. Emotivna harmonija doma ljeti virtuozan je epilog prijeko potrebnog odmora. Neka fjake, što bi bilo da je nema, da nestane zadovoljstva, opuštenosti, mira i spokoja. Da se ukradu ti povremeni dani. U svijetu užurbanosti i stresa, čovjek može i pregorjeti. A takav je, nažalost skoro svaki dan. Putne cipelice koje su većinu odvele na dugotrajni životni put gaze cestama napora i ukradenog vremena – vremena koje čovjek sam od sebe otima, vječno trčeći zadovoljiti nezadovoljive životne porive. Teret radnog dana, uvijek nedostižno ispunjivih obaveza, godinama postaje sve teži, uskoro pretežak. Svima uskoro. Nikada sada i trenutno. Kalendari sinkronizirani, dogovor za kavu unaprijed predložen, mogućnost spontanog odgađanja. Nikad se ne zna što iskrsnuti može. Čemu? Zašto? Kome? Poput vrijednih, marljivih pčelica na užarenom gradskom betonu, obavljajući spasonosne obaveze u letu, na kraju dana shvati čovjek da je i u košnici potreban mir. Najljepši zvuk – tišina. Vrijeme je prijeći na stvar. Upozorenje, priopćenje. Postoje greške koje su neispravljive. Nijedna sekunda života se ne može vratiti. Vrijeme teče oko nas i kroz nas, teče s nama usporedno a mi ipak otječemo u njemu, kazao je Miroslav Krleža. Citat koji tjera strah u kosti ako se dobro razumije. Tišina. Upozoreni ste.
Odgovornosti užurbanog života, gledanje na sat (vrijeme koje teče kroz nas) i očekivanja koja čovjek sebi sam postavi izgaraju onu staru vrbu s početka priče, pretvarajući ju tek u slabu, promrzlu granu. Nema hlada, nema slada. Unatoč svim prednostima koje današnje uspješno društvo pruža, matrica života ne dopušta toliku razinu stresa (i očaja). Prenatrpanost gradova, gužva, visoki troškovi života, konkurencija, urbanizacija, socijalna izolacija i usamljenost dovele su do osjećaja frustracije uz izostatak mentalnog blagostanja prirode. Uz sve jadikovke i žalopojke, Lijepa naša ipak ostaje kao svojevrstan sanatorij, utočište, dom sinova razmetnih. Je li moguće spakirati fjaku u naprtnjaču, držati je uvijek uz sebe? Da podsjeti na odmor i spokoj. Lijek duše, prijeko potreban san ljetne noći. Tek je pronaći čarobnu formulu produženja osjećaja slobode. I to slobode koračanja poznatim ulicama djetinjstva, bez ikakvih okova suvremenog života. Umara rad, umaraju obaveze, umaraju dogovori i žurba. Ljetni predah od svakodnevnog života vraća raniju bezbrižnost. A, zamori i čekanje ovog slatkog godišnjeg doba. Zašto onda svaki dan ne bi bio ljeto? Krenuti ispočetka, doći do svoje nirvane, pogledati u sebe i oko sebe, svjesno odlučiti odvojiti vrijeme, jer kažu kako odugovlačenje to vrijeme na kraju i ukrade. Korak po korak, samorefleksijom ponovno zagospodariti svojom sudbinom. Popiti kavu s dragim ljudima, prošetati omiljenim parkom, pokazati djeci ulice svog djetinjstva, pročitati knjigu, plesati, pjevati, spavati, odmoriti se. Poslušati starije, zabilježiti njihove riječi i u srce i na papir, zapaliti svijeću na grobu drage iščezle osobe. Vrijeme služi ljudima, a tko hoće, nađe način, samo onaj tko neće uvijek ima razlog.
Mir. Ne treba ga planirati. Tišina. Neprocjenjiva. Stara vrba i njen hlad. Dragocjeno. Fjaka svaki dan. Neka je, samo nek potraje. Guru stare nostalgije. U dubini zime sam napokon shvatio da se u meni krije nesavladivo ljeto, Albert Camus.
