16.6 C
Zagreb
11.8 C
Zürich
17.1 C
New York
10 C
Buenos Aires
26.8 C
Melbourne
Subota, 18 svibnja 2024
spot_img

Povratak u domovinu – Samo uporni dolaze do cilja!

U članku predstavljamo Tinu Stojanović – Bušljetu, rođenu u Schaffhausenu, gradu na sjeveru Švicarske, koja danas s obitelji živi u Vinkovcima.

Do svoje dvadesete godine Tina je živjela i školovala se u Schaffhausenu, kasnije se preselila u kanton Aargau gdje je zasnovala obitelj. Nastavila se dalje obrazovati te je uspješno završila stručnu njegu osoba s poteškoćama u razvoju. Bogato radno iskustvo stekla je u jednoj zakladi te u Stambenom i radnom domu “Stiftung Orte zum Leben” gdje je bilo izazovno ali isto tako i lijepo raditi. U socijalnom ustanovama bez problema je pronašla posao ako je željela promjenu. Uz to, redovito je išla na dodatne edukacije koje su u tom poslu bile obavezne.

Kad se obitelj odlučila preseliti u Hrvatsku, znajući da i u Hrvatskoj ima sličnih domova i ustanova, Tina je, imajući na umu svoje iskustvo bila sigurna da neće biti problem raditi u struci. Nažalost, to se nije ostvarilo. Dočekalo ju je nerazumijevanje, neznanje i šetnja “od šaltera do šaltera.” Iako je sve dokumente prevela na hrvatski i ovjerila ih, suočila se s hrvatskom realnom slikom gdje je najčešći odgovor bio:To Vam ovdje ne vrijedi, ne priznaje se! Da bi mogli raditi u struci treba Vam fakultet! Kao da se u Hrvatskoj osobe njeguju na neki drugi način nego u Švicarskoj! Tinino iskustvo govori da izobrazba i godine radnog iskustva u Švicarskoj u Hrvatskoj ništa ne vrijede! Nije se niti pokušalo primiti na znanje da se obrazovni sustavi bitno razlikuju te da se Tinin stupanj obrazovanja ne može u Hrvatskoj rangirati. Što znači da u Hrvatskoj nije priznat stupanj obrazovanja iz Švicarske. Tina se morala dodatno školovati kako bi u Hrvatskoj imala priznat stupanj obrazovanja za rad.

Kao da sam cijeli život u Švicarskoj gledala kako sunce sja i nisam napuštala stan, upravo tako se Tina u to vrijeme osjećala. Bila sam ogorčena, ljuta, niti ne mogu opisati taj osjećaj jer nešto slično do tada nisam doživjela, prisjeća se tog vremena. Uz kućne poslove, krenula je s volontiranjem i malim poslovima jer je željela raditi. Nakon što je rodila drugo dijete, posvetila se neko vrijeme potpuno svojoj obitelji, ali sa čvrstom odlukom, nakon određenog vremena potražiti posao u struci.

Kako su mnogi putevi nepredvidivi, tako je i kod Tine došlo do preokreta. Kroz humanitarne akcije Hrvata iz Švicarske koji su pomagali Udrugu Vukovarski leptirići, a koje je Tina poznavala, upoznala je predsjednicu udruge, Viktoriju Matin. Pri samom upoznavanju Viktorija je rekla da joj u udruzi treba takva osoba nakon čega je Tina počela raditi na projektima i postala dio tima. Radi u poludnevnom boravku s 40 djece različite dobi, dijagnoza i poteškoća.

Nažalost, opet se, nakon tri godine morala suočiti s onim na što su se oni koji Hrvatsku nikada nisu napustili već navikli. Kad se projekt privede kraju, rezultati istog kao da nikoga ne zanimaju, nitko ih ne vrednuje! I bez obzira na to što ste se uhodali u posao i što su vas korisnici zavoljeli – kad ste u situaciji kao Tina kojoj se njezina izobrazba iz Švicarske ne priznaje, došli ste do točke kad ste prvi koji ostajete bez posla. Jasno da Udruga Vukovarski leptirići želi zadržati takve osobe te pokušava kroz donacije i projekte doći do financijskih sredstava. Uz posao koji obavlja, Tina zajedno s vodstvom udruge prikuplja donacije za nastavak rada, odnosno održivost ovog programa. Sve to joj je novost jer je sustav u zemlji iz koje dolazi uređen, sve je sustavno riješeno te se djelatnici mogu potpuno posvetiti svom radu. Svaki završetak projekta Tina, kao i mnogi drugi doživljava kao stresnu neizvjesnost hoće li ili neće nakon što se projekt privede kraju imati radno mjesto.

Kad dolazite iz Švicarske u kojoj ste odrstali, naučili ste da se do cilja dolazi samo upornošću, radom i educiranjem. Tako se Tina upisala za fizioterapijskog tehničara gdje je morala, budući da nema hrvatski program srednje škole polagati sve predmete – od fizike do povijesti. Možda će joj to u struci stvarno i trebati!? Kako se u udruzi provodio jedan projekt za edukaciju s terapijskim psom, Tina koja jako voli pse htjela se na edukaciju prijaviti. No, i tu su se stvorile prepreke te se nije mogla prijaviti jer nema završen fakultet. Ipak, zahvaljujući upornošću, podršci nekih osoba, svojoj ljubavi prema poslu – djeci s kojom radi i prijatelju, terapijskom psu Blacku, danas Tina, nakon što je položila sve ispite ima licencu.

Rado se prisjećam mog radnog mjesta u Švicarskoj i nešto slično mi je cilj koji ovdje u Hrvatskoj želim postići. Mislim da osobe s invaliditetom trebaju ostvariti svoja prava te da bi se država kao takva više trebala skrbiti o njima!, kaže Tina. Realna situacija ne može nikoga oduševiti. Jasno, nisam studirala ali sam godinama radila u organiziranom stanovanju. Učili smo da je u fokusu osoba s invaliditetom te da se mora procijeniti koliko se treba pomoći da postane samostalnija. Na kraju krajeva, svi se mi cijeli život razvijamo, govori dok u mislima uspoređuje Švicarsku i Hrvatsku.

Želja da se po uzoru na švicarske zaklade koje imaju organizirano stanovanje i za Vukovarske leptiriće stvori slično, rezultirala je u svibnju ove godine putovanjem u Tininu “drugu domovinu” Švicarsku. Zajedno s predsjednicom Vukovarskih leptirića Viktorijom Matin i tajnicom udruge Andrejom Mandić, dogovorio se posjet zakladama u Lichtensteinu i Sternbergu u kantonu Aargau gdje je Tina nekad radila. Posjetili smo dvije zaklade i vidjeli kako se u njima radi s osobama s invaliditetom, kako su isti prihvaćeni u društvu i vidjeli da imaju organizirano stanovanje. Jako mi je drago da su kolegice vidjele gdje sam radila. Jedno je objašnjavati i pričati ali vidjeti kako se radi je ipak posebno, kaže. S mnogo utisaka i novim idejama vratile su se u domovinu, praćene velikom željom, po uzoru na Švicarsku i zaklade koje su posjetili, s gradskim vlastima i nadležnim institucijama u Vukovaru stvoriti nešto slično. Kad mogu drugi, možemo i mi, zaključuje. Poznavajući Tinu i neumornu predsejdnicu Vukovarskih leptirića, sigurni smo da će doći do cilja, ma koliko mukotrpan taj put vio.

Privatan život obitelji u Hrvatskoj Tina ne želi mijenjati za onaj u Švicarskoj. Ovdje djeca imaju veći osjećaj slobode, dok je u Švicarskoj, gdje se užurbano živi, veći stres i psihički pritisak. U Hrvatskoj se više druži i na kraju krajeva imamo mnogo više od života, poručuje Tina svima koji se, kad je u pitanju povratak u domovinu dvoume.

Foto: Moja Domovina / Vukovarski leptirići

POVEZANI ČLANCI

Najnovije