Divno! Uistinu divno! Slične smo, oko nas krajolici dostojni samog božanstva, srca nam junačka, a djeca nezamisliva ljubav. No, ja sam previše svojih potomaka izgubila, odnijela ih rijeka smrti. Pogleda Švicarska svoju sugovornicu i osjeti sjetu u njenom pogledu. Ne misli o davninama, reče joj, budućnost pripada nama.
A tko si ti? Pitala je Hrvatska nepoznatu Švicarsku. Pozorno ju je promatrala. Djelovala je ozbiljno i uštogljeno, a opet nekako dragocjeno. Sigurno krije neku tajnu. Hajde, reci tko si, možda smo slične, možda smo prijateljice. Rekoše mi da danas slaviš rođendan, no ne djeluješ slavljenički. Švicarska, elegantna u crvenom ruhu, kratko se predstavi, kao da namjerno želi ostati zagonetna. Jednom u sedamsto godina odluči proslaviti dan rođenja i već je požalila. Znala je kako pokraj nje stoji Hrvatska, nije razumjela njen optimizam i njenu brbljavost. Na trenutak nastade tišina, čak su i ptice utihnule, nisu htjele smetati daljnjem razgovoru, tek su se nijemo nasmijale ovom neobičnom susretu. Švicarska je i dalje šutjela. Njena sugovornica tajac nije shvatila suviše ozbiljno, no, reci, ne budi tako kruta. Zasmeta ta riječ Švicarskoj i odluči stati u svoju obranu.
– Ja kruta? Odviše si hrabra usudivši se tako nešto i pomisliti. Ja sam Švicarska. Mirna, staložena i ozbiljna. A tko si ti? Zašto misliš da smo prijateljice?
– Nismo toliko različite. Drugi pogled govori mnogo više. Ti se na mene unaprijed ljutiš. Pričaj mi o sebi, zaustavi vrijeme, sat na koji stalno pogledavaš pospremi u džep, pogledaj oko sebe, pogledaj mene i kazuj o sebi. Ovo je tvoj dan, ostani pod svjetlima reflektora.
– Neka ti bude. Ispričat ću ti moju priču. Ali upozoravam te, na kraju ćeš shvatiti da smo nebo i zemlja. I milje između nas.
– Ne znaš ti moje srce, ono kuca i za nebo i zemlju, mnogo sam propatila, učinilo me to jačom, spremnom na sve. Iskušaj me.
– Uredu. Moje je ime Švicarska. Krasi me Alpska ljepota, mojim venama teče krv potekla s hladnih izvora mojih mnogobrojnih rijeka. Najviše cijenim mir, poput onog kojeg priroda moje naravi krije. Oči su mi plavozelene, boje mojih mnogobrojnih jezera. Bez imalo lažnog srama kažem kako sam ja krov svijeta. Mnogi me posjećuju, ja sam im poput majke koja nudi sigurnost, brinem o mojoj djeci, rođenoj i prisvojenoj, učim ih kako je rad leglo uspjeha. Ja sam ptica koja najviše leti. Krila mi nitko ne može odrezati, mene drugi trebaju. Planine, jezera, vodopadi i doline u kojima živim pravi su raj na zemlji. A ti kažeš da sam kruta. Nisam. Samo sam svjesna koliko sam jaka. Ljudske strasti valja držati pod kontrolom, time se uvijek beskompromisno vodim, tako održavam svoj integritet. Moja djeca to cijene, unatoč svim izazovima ostaju mi vjerni, u svojim različitostima odani. Pričamo različite jezike ali se uvijek razumijemo.
– Divno! Uistinu divno! Slične smo, oko nas krajolici dostojni samog božanstva, srca nam junačka, a djeca nezamisliva ljubav. Ja sam previše svojih potomaka izgubila, odnijela ih rijeka smrti. Sada me mnogi smatraju maćehom, trče u zagrljaj majci poput tebe. Nije namjerno, premalo je vremena prošlo, suviše sam mlada za mudrosti koje ti govoriš.
I opet nastade muk. Pogleda Švicarska svoju sugovornicu i osjeti sjetu u njenom pogledu. Hrvatska tiho pusti suzu gledajući u beskrajno nebesko plavetnilo. Sakriti osjećaje nikada joj nije bila jača strana. A buktale su emocije iz nje, sjećanja obavijena slikama prošlosti. Ne misli o davninama, reče joj Švicarska, budućnost pripada nama. Meni i tebi, dvjema prijateljicama. Rame uz rame. Ne moram te razumjeti, dovoljno je da budemo jedna uz drugu. Nisi maćeha, ti si samo umorna majka. Suvereno je to stanje, pružam ti ruku, čuvat ću tvoje najmilije, grliti ih poput vlastite djece. A kada budu spremni, poželjeti im sretan povratak domu i majci.
– Hvala ti! I sretan ti rođendan. Junakinjo, bajko, majko.
Hrvatska ju milo pogleda, a Švicarska zaključi kako je ovo početak divnog prijateljstva, majke se ipak najbolje mogu razumjeti. Dogodila se ljubav, šira od Jadranskog mora, veća od Alpskih vrhova. Valovi mora izmiješaše se sa snježnom mećavom, dvije majke isprepletenih sudbina u isti tren poželješe sreću i blagostanje svojoj djeci. Rođendanska želja na putu ostvarenja.