Plavi dečki možda jesu zločesti, ali nisu izopačeni. Oni svoj Zagreb imaju rad, oni Dinamo vole, ali poštuju fair play. Nije pošteno uspoređivati navijača s huliganom. Navijač voli svoj klub, on je srce sportskog događaja, stadion puni pjesmom a tribine emocijama. Plavim dečkima se može vjerovati. Atenskohrvatskom probisvijetu nikako.
Sport ima neprijatelja. Uobraženog, umišljenog, agresivnog, spremnog na sve, bez ijedne skrupule. U ime nogometa pripravnog na linč. Kao uostalom i svi zločinci, uvijek u nečije ime. Hrabrost na djelu u skupini jednakih sebi, manji od makovog zrna nasamo. Ubojstvo i sport? Smrt i nogomet? Ne ide, nesklad je to. Prstom nije potrebno upirati, krivac je poznat i pticama na grani. Istim onim pticama zagrebačkog neba, neba plave boje. Sveto ime je to, ali u ime svetinje se ne udara. Neka nitko ne pokušava razuvjeriti, noževi su rekviziti ubijanja. Namjera je bila: biti spreman čak i na to. Riječ navijači je (nužno) potrebno izostaviti, skupina u Ateni se može nazvati samo huliganima i zločincima. Ugrozili su sebe, ali i sve oko sebe. Osramotili su sebe, ali i sve oko sebe. Ne opravdava ih ni argument kako su bili isprovocirani. Punoljetne odrasle osobe sposobne su same donositi odluke. Trenutak kada su odlučili krenuti na putovanje bio je ključan. Upravo su tada degradirani u glupe osobe muškog spola, nikako muškarce. Što uostalom očekivati od ljudi koji naprave tisuću kilometara samo kako bi izazvali nerede i bili nasilni?
Dinamo nije kriv za njihova nedjela i zločine. No, možda bi bilo vrijeme za malo odgovornosti. Nogometaši, pogotovo omiljenog kluba uzor su mladima. Imaju moć. Jedan dio sredstava, vremena i volje trebalo bi usmjeriti na planski osmišljene kampanje protiv navijačkog nasilja i huliganstva. Kako bi bilo kada bi jedan Petković (ili Livaković) pozvao na mirno navijanje, a huligane posramio, javno ih se odrekao? Umjesto šutnje tako bi stvorili platformu širenja pozitivnih navijačkih vrijednosti. Nitko više takve izrode navijačkog roda ne bi doveo u vezu s Dinamom. Parole ne smiju nastaviti biti: „nasilju nije mjesto u nogometu”, krajnji je čas poduzeti konkretne mjere uzevši u obzir kako huliganstvo u hrvatskom nogometu nije više iznimka, polagano postaje supkultura. Klub se, dakle javno treba odreći povorke smrti koja u njegovo ime želi nasilje čija je vrlo moguća posljedica i ubojstvo. Tema je više no ozbiljna. Jasno je kako su Grci organizirali sačekušu, no da su hrvatski mladići bili pametniji i ostali doma, izazivači bi ispali – glupi, a žrtava ne bi bilo. Vrlo jednostavno. Isto kao što ne treba silna pamet da se shvati kako prilika čini lopova. Otišli su potući se. Bili su agresivni, napadni, neprikladni, uništavali javni red i mir na (sada već očitom) neprijateljskom terenu. Na trenutak su izgleda zaboravili kako više nisu na vlastitom tlu gdje prema takvima vlada bezakonje i sve je eskaliralo tragičnim svršetkom. Dinamo nije kriv, ali jest grčka egzekutivna vlast. Kao da su namjerno zatvorili oči pred mogućim problemima. Oni čini se ne znaju za onu staru, bolje spriječiti nego liječiti.
Zagrebačkim huliganima prijete rigorozne zatvorske kazne. Grčka je po tom pitanju stroga, kažu. Mora biti, jer je (očito) bila nesposobna pravovremeno i pravovaljano reagirati. Nije zaštitila svoje građane od planiranog nasilja. Mogla je.
Plavi dečki možda jesu zločesti, ali nisu izopačeni. Oni svoj Zagreb imaju rad, Dinamo vole i poštuju fair play. Nije pošteno uspoređivati navijača s huliganom. Prvi voli svoj klub, on je srce sportskog događaja, stadion puni pjesmom a tribine emocijama. Navijači dolaze u skupinama, njeguju prijateljstva, vole sve ljude. U redu, dok traje utakmica navijači suprotnog kluba manje su im simpatični, ali ne toliko omraženi da ih biju. Plavim dečkima se može vjerovati. Atenskohrvatskom probisvijetu nikako. Lica im se još nisu vidjela, skrivaju ih pred televizijskim kamerama. Antijunaci koji nemaju hrabrosti stati iza učinjenoga. Maloumne osobe muškog spola. Nije žaliti što će napokon imati dovoljno vremena za razmišljanje, sjedit će iza rešetaka dok pravi muškarci utakmice i dalje prate na tribinama držeći svoju djecu za ruke, ispijajući pivo s frendovima.
Povijest neka se mijenja. Dinamo neka se voli, bez nereda, loma, kolca, lanca i boksera. Krivci neka se kazne. Svi neka nauče. Podrška koju navijači daju mora biti konstruktivna, a njihovo ponašanje odgovorno. Tribine pripadaju svima, bez straha od kvazinavijača željnih skandala i teatralnosti. Drami je mjesto na terenu. Sport je dobio neprijatelja. Vandalizam je samo prikrivena iskonska, nasilna narav. Grubijane nitko ne voli. Vjerojatno ne vole ni sami sebe, stoga traže pažnju pogrešnim načinom. No, jedno je sigurno – nogomet oni ne vole. U Ateni Dinamo nije bio voljen. Vrijeme je za čeličnu ruku hrvatskog zakonodavstva. Upravo traje svjetsko nogometno prvenstvo žena, na tribinama prolazi bez incidenata, štoviše, primjer su prijateljstva i fair playa. Njima čelična ruka ne treba. Dečki, učite (još jednom) od slabijeg spola.