Sve što radite, činite dobre volje, u svemu pronađite draž, nije nemoguće. Niste ni svjesni koliko se sada oblikujete. Upamtite, ne formiraju vas ni učitelji ni gradivo, sami sebe vlastitim iskustvima modelirate. Postavljajte pitanja, čitajte knjige, družite se i igrajte, obojite školu najvedrijim bojama, budite iskreni i radoznali. Sretno dragi školarci!
Podijelit ću s vama uspomenu iz školskih dana. Prvi dani nakon praznika bili su mi uvijek iznimno teški i tmurni. Već sam nekoć najviše od svega voljela svoju slobodu, a učionicu smatrala tamnicom, udžbenike okovima. Svoje sam obaveze redovno uspješno izvršavala usput priželjkujući veliko priznanje odraslih koji su me za nagradu trebali osloboditi. Nisu to činili. Naprotiv, donosili su promjene i prilagodbe koje ja nisam htjela. Imala sam najboljeg prijatelja. Dijelili smo kišobran, užinu i đačke strepnje. Bio je prvi dan trećeg razreda kada mi je rekao kako mora da nas odrasli mrze čim nas šalju u školu. Vidjela si valjda da ulazna vrata zaključavaju, nama je tu biti sve do smrti. Jako sam se uplašila. Hodali smo našom prostranom zagrebačkom ulicom i razmišljali o smrti.
On je bio jako uvjerljiv, a ja oduševljena riznicom znanja koju je nudio. Ne znam je li i danas teoretičar zavjera kao tada, dugo se nismo čuli. Moj najbolji prijatelj nosio je naočale i bio je brbljaviji čak i od mene. Skoro pa sam uvjerena kako se nikad nismo posvađali, ali taj prvi dan trećeg razreda mu neću oprostiti. Umrijet ćemo u školi, od toliko mjesta mi ćemo naše živote baš tu skončati. Nikome ništa ne govori, nije potrebno stvarati dodatnu paniku, rekao je na kraju. Nisam, šutjela sam. Dan po dan, godinu po godinu i preživjesmo.
Više nismo o tome razgovarali. Razišli smo se nakon osnovne škole. On je bio dječak, ja djevojčica i po svim zakonima djetinjstva, to prijateljstvo nije moglo potrajati. Jednako kao tadašnji strah od smrtne kazne, u onim danima, kada se činilo da je život stao, a ustvari je tek počinjao. Sada je jasno. Ipak mi je drago što sam u školskim klupama upoznala prijatelja, toliko poštenog i iskrenog da je bio u stanju upozoriti me na opasnost koju je otkrio. U trećem razredu postavljen je visok standard mog doživotnog biranja prijatelja.
Dragi školarci, vjerujete mi na riječ da škola nije tamnica. Sigurna sam kako i moj najbolji prijatelj iz djetinjstva ponekad poželi vratiti vrijeme unatrag i sjediti opet u našoj klupi. Svi vas razumijemo da je teško nakon praznika, pogotovo ovih proteklih ljetnih, ponovno prihvatiti pravila, olovke, knjige i pernice.
No, pokušajte uživati. Ovo sada se više nikada neće vratiti. Upravo doživljavate najiskrenija prijateljstva, istražujete svijet kako nikada poslije nećete moći. Pokušavat ćete, ali neće biti isto. Sada vas vode osjećaji, i to oni zbiljski, bez skrivenih namjera. Nemojte na silu pokušavati odrasti. Otarasite se svega nametnutoga, pronađite stvari u kojima ćete pronaći sebe. Početkom praznika imala sam zanimljiv razgovor s mojim tada skorašnjim, a sadašnjim šestašem.
Pretpostavljam premoren od školskih obaveza, stavio je veto na moj pokušaj biranja ljetne literature. Molila sam ga da bar svaki dan pročita nekoliko stranica knjige po njegovom izboru. Prijedlog je odbio. Prijetila sam knjigom po mom izboru. Jedna njegova rečenica je učinila da preispitam sebe u ulozi majke, znači odrasle osobe. Mama, nije važno koliko stranica, bitno je da uživam u čitanju, a meni se trenutno ne čita.
Ostavio me bez teksta, što se rijetko događa. Pustila sam ga, proveo je ljeto uživajući kako je htio. Eno ga sada, ponovno u školskim klupama, zadovoljan, s odličnim startom. Opet mi, dakle vjerujte na riječ. Moj sin je bio u pravu, čemu nagovaranje ako radosti nema. Sve što radite, činite dobre volje, u svemu pronađite draž, nije nemoguće. Niste ni svjesni koliko se sada oblikujete. Upamtite, ne formiraju vas ni učitelji ni gradivo, sami sebe vlastitim iskustvima modelirate. Otkrit ću vam još jedno sjećanje. Nije bio prvi školski dan, ali je bio prvi razred. Moja osnovna škola bila je, ponosno tvrdim, najbolja škola na svijetu. Mnoštvo djece, zadruga prijateljstva, igre i sreće.
Prva učiteljica mog đačkog života tu se nije uklopila. Dugo sam o njoj razmišljala, tražila razna opravdanja, ali ih nikad nisam našla. Ostavila sam uspomenu na nju u najprašnjaviji kutak mojih sjećanja. I sada me hvata jeza dok skidam tu prašinu moje retrospektive. Matematika, bila i ostala moj zakleti neprijatelj. Nije tako moralo biti, nas dvije je posvađala moja prva učiteljica. U najsunčanijem danu običavala je zatvoriti prozore i navući zastore kako bi nas pratio strah u baratanju brojevima. Uvijek je inzistirala na tišini i tmini. Uživala je u tome, a mi smo se mučili.
Zvučim arhaično, ali opet mi vjerujte na riječ. Kada mi je postalo jasno kako nikada neću biti matematičarka odlučila sam proučavati slova, a brojeve zanemariti. Korak po korak, knjiga po knjiga i moje nalivpero je počelo ispisivati moje prve rečenice. Proučavala sam literaturu, čitala poeziju i maštala o sebi, novinarki i autorici. Uspjela sam. Oblikovala me zagasita učionica. Draga moja učiteljice, mene, mog najboljeg prijatelja i naše razredne kolege niste uspjeli pokolebati. Svi smo danas uspješni, sretni i zadovoljni. Matematika nam nije išla, ali snašli smo se.
Zato se dragi školarci ne ljutite, kroz loše situacije hodite uzdignute glave, a nevaljale ljude zaobiđite, pronađite i u njima razlog za uspjeh. Samo ne posustajte. Postavljajte pitanja, čitajte knjige (po vlastitom izboru), družite se i igrajte, obojite školu najvedrijim bojama, budite iskreni i radoznali. U kišnim danima podijelite kišobran s najboljim prijateljem. Sretan vam povratak u učeničke klupe!
“Obrazovanje je najmoćnije oružje kojim možete promijeniti svijet.” – Nelson Mandela