Ponavljao je gavran Allana Poea: Nikada više! Ni misli, ni osjećaja, ni straha, ni života.
Pitala me jednom neugledna starica na glavnom zagrebačkom trgu želim li da mi prorekne sudbinu. Stvorila se niotkud, tihim glasom poput šapta vjetra među granama postavila tako bitno pitanje. Odbila sam, pružila joj nekoliko kovanica, a ona mi nježno poželjela što se poželjeti mora. Dopusti mislima neka budu poput ptica koje slobodno lete nebom. Hvala draga starice, oslobodila si me. Razišle smo se sretne. Ja zbog njenih riječi, ona radi par sitniša koje joj udijelih. Doista, olakšati vlastita poimanja daje neviđenu slobodu.
Godinama nisam mislila na nju, a onda sam poželjela opet ju sresti. Nisam nikada. No sretoh uistinu mnogo što uglednih, što neuglednih, ali svakako upečatljivih ljudi. Zlonamjerni su me upozorili na postojanje zemaljskih krugova pakla, dobrohotni na rajske dvore kojima kročim. Svima njima sam prilazila otvorenog srca ali i misli uvijek se sjećajući riječi moje proročice. Često sam se pitala je li mi se samo pričinila, možda je izašla iz najdaljeg kutka moje svijesti upozoriti me kako su život misli. A možda kako bih shvatila da je i smrt upravo – misao? Zasigurno čovjek u trenutku umiranja postane svjestan svog uma. Kažu da se tada slike života odigraju pred očima. Prestankom života prestaju i misli. Upravo zato hvala starici što mi je pozornost svratila na – tu zadnju misao. Ona je možda i najvažnija. Ponavljao je gavran Allana Poea: Nikada više! Ni misli, ni osjećaja, ni straha, ni života.
Filozofi Platon, Aristotel i Heidegger promatrali su smrt kroz različite perspektive. Platonu je smrt oslobađanje duše iz tijela i prelazak u svijet ideja, Aristotel je poimao smrt prirodnim dijelom ljudskog iskustva. Heidegger je naglašavao kako je ona ključni trenutak u ljudskom postojanju koji nas podsjeća na našu konačnost, te nas potiče da preispitamo smisao našeg života. Umirali su i umiru ljudi. Za nekima nikada neću prestati plakati. U tim trenutcima mog očajavanja ne marim o svijetu ideja, prirodi iščezavanja niti smislu bilo kakvog postojanja. Sloboda mojih misli mi dopušta da tugujem i razmišljam o njihovim životima.
Otišla je baka mog života, otišao je ujak stijena, otišli su djedovi riznice mog postojanja, otišla je baka mog supruga, i to ona koja me hranila najslađim jabukama. Otišao je čovjek koji mi je uvijek znao izgovoriti pravu riječ. Legao je i zauvijek zaspao. Svi su se oni obračunali sa životom. Njihove bih vam živote mogla ispričati u tri rečenice. Već nakon druge zaplakali biste sa mnom. Bol mi je starica sa zagrebačkog trga dopustila, oslobodila je moje misli i nikada ih više neću ukrotiti. Zadužila me time kod mojih mrtvih. Poput najvjernijeg obožavatelja bilježit ću njihove živote, od tri rečenice stvorit ću stranice riječi. Potom ću zaplakati od stida jer za njih ne postoji dovoljno izričaja. Nema slova za ljubav.
Ne volim ići u nepoznato, ali znajući tko me s druge strane čeka obračunat ću se i ja jednom sa životom. Nema veze ako čak i nastane potpuna tama i ničega ne bude. Ostavila sam tada trag u jedinom svijetu koji postoji, zajedno sa svima njima mojima mrtvima. Možda je takav obračun i najpošteniji, možda je podvučena linija života znak proživljenog. Rodiš se, živiš i umreš. Ni u jednom trenutku življenja ne sputavaš misli, radiš kako najbolje znaš. Nije gavran u pravu. Smrt nije nikada više. Bar meni nije. Možda i ja poput moje vidovnjakinje oslobodim nečije misle, poput bake utješim, kao ujak nekome dadnem sigurnost, osladim nekome život poput njegove bake Mande, poklonim pravu riječ u pravom trenutku kao moj tetak koji je upravo otputovao.
Palim svijeće za sve njih, ne radi nekog božanskog bića, činim to u čast njihovim životima. Neka gori svjetlo na lampionu baš kao što su oni meni i mnogima bili svjetlo. Nikada više nećemo gledati jedni drugima u oči, ali zauvijek dijelimo misli. Poput ptica koje slobodno lete nebom.